Na spiskove razdvojs’!

Za Antenu M piše: B. Grinevski

Počela je pretposljednja faza.

Viđeli ste: “ljekari iz Nikšića ne daju svetinje”. Pridružuju se medicinski stručnjaci iz Berana. I nastavnici i profesori neće faliti. Već smo imali zadovoljstvo da čujemo i vidimo univerzitetske radnike kako se okupljaju i djeluju kao stado. Sada će njihovim tragom i vaspitno-obrazovni radnici iz osnovnih i srednjih škola.

Studenti takođe ne kasne: evo ih, njih 614, po spisku koji objavljuju “Vijesti”, ta oglasna tabla Akcije kojom treba srušiti Crnu Goru.

(Ne ulazimo u ono što organizatori ovih akcija izbjegavaju da kažu, a drugi nikako da se sjete da uporede: koliko ljekara, nastavnika, profesora i studenata nije potpisalo ove jednoumne pamflete?)

Sve ovo pobrojano, a i ono što mu, po obrascu iz Bosne, ili iz Ukrajine, slijedi (sljedeća na spisku je policija, pa državna uprava i njene službe, zaključno sa ministarstvima), lijepo je upakovano, maknute su špice i drače, sve je benigno i sočno, nevino, gotovo polu-božansko.

Ne daju ti akademski građani, učitelji i nastavnici, pa i pokoji policajac, da se uzima narodno blago, svetinje koje su samo njihove. Njihova duhovnost je ugrožena, jadna duhovnost, ne mogu više da trpe i gledaju agresiju i udare na majku im crkvu. Svi ostali smo krivi - bezbožnici, izdajnici, milogorci, nekrst i izrod, prirodni vječni neprijatelji. To ne kažu, nego samo misle. Reći će ako i kada bude naređeno.

A “svetinje” samo što nisu otete i pretvorene u disko-klubove. I tako dalje.

Srpska crkva i oni koji je koriste kao “special purpose vehicle” u ovoj situaciji (dakle, kao instrument i mehanizam da ostvare političke ciljeve, koji treba da slome crnogorsku volju da brani svoju državnost i nezavisnost, kulturni identitet i opstanak, računaju na krizu, na strah, na umor i beznađe. Upregnuta su sva sredstva, sve platforme, osnivaju se nove-stare televizije, sa onim istim glasnicima rata i pokolja.

Modeli i scenariji za sukob su, dakle, već viđeni i razrađeni. Istina, na prostorima bivše Jugoslavije svi su ti pokušaji završili u muci i u jadu, u propasti i u krvi. Koga to brine od litijaša i njihovih pastira?

Ni te nesreće nisu naučile pameti nove jurišnike i njihove stare gospodare. Prošle su dvije decenije od posljednjeg poraza i narasle su nove generacije. Plivaju za krstom (oduvijek!), ljube ruke, marširaju u “litijama”, potpisuju unaprijed sročeno, ponavljaju kao omađijani “ne damo svetinje”. (Mrze dok govore da vole, ali je to posebna tema.)

Na drugoj strani kao da se očekuje nekakav pozitivni Deus ex machina, koji će to sve da volšebno riješi. Nema potrebe da nabrajamo ko se (bar od zvaničnika, ministara posebno) trudi, a ko se pravi da je iznad ovih problema i izazova. Tj. ko radi svoj posao, a ko čeka. Već viđeno, crnogorska istorijska priča ...

Babe i strine se češjaju dok selo gori, dakle. A studenti poslušno potpisuju, a “Vijesti” i roj medija-specijalaca, spremno prenose, da ne bude zabune: “Ako moramo da stradamo, neka to bude na putu pravde".

Zaključak donesite sami: đe bi, kako i zbog čega bi ti dobri studenti “morali da stradaju”?

O “putu pravde” ne morate. To je jedna obična laž, da ne gubimo vrijeme, pošto smo zbog te laži izgubili naše svetinje i istorijsko vrijeme - prije stotinu godina i dvije sedmice, da budemo precizni.