CANU je i crnogorska i akademija

Za Antenu M piše: Prof. dr Milorad Nikčević

Kad je u ljeto 2016. godine izabran za predśednika Crnogorske akademije nauka i umjetnosti Dragan K. Vukčević je poručio da CANU „treba da bude crnogorska i da bude akademija“. Ljubitelj površnih parabola i psudomudronosnih poruka Vukčević je tim svojim stavom poručio da dotad CANU nije bila ni crnogorska ni akademija. Nakon tako radikalno formulisane platforme očekivalo se da će uslijediti veliki preokret koji će u CANU rezultirati promjenom identitetske paradigme i okretanjem te ustanove vrijednostima kakve bi trebalo da baštine najviše naučne i umjetničke ustanove svuda u svijetu.

 Nakon što mu je iscurio prvi mandat, a Vukčević vrednovan kao uspješan predśednik budući da mu je jednoglasno izglasan još jedan mandat, vrijeme je da osmotrimo koliko je zapravo za protekle 4 godine ambiciozni predśednik postigao na planu promjene imidža ustanove.

No prije toga trebalo bi podśetiti na neke činjenice koje osporavaju Vukčevićev sud da prije njega ta ustanova nije bila crnogorska. Nema nikakve sumnje da je CANU itekako crnogorska ustanova ako se kao kriterij za utvrđivanje njezina identiteta uzme Budžet Crne Gore. Budući da je i mimo izdašnoga godišnjeg budžeta Država Crna Gora štedro finansirala brojne projekte CANU, a da bi ono što crnogorska država široke ruke pomaže na razini terminološkoga trebalo označiti kao crnogorsko, to bi se i za CANU moglo reći da je i prije i poslije Dragana K. Vukčevića najcrnogorskija ustanova u Crnoj Gori.

Podśetićemo samo na nekoliko projekata koje će to potvrditi. Prvi od njih je Enciklopedija Crne Gore, koju je CANU naslijedila od ugašenoga Leksikografskog zavoda Crne Gore. Dogovor između Vlade Crne Gore i CANU da se projekat Enciklopedije Crne Gore eksterno finansira postignut je početkom 1996. godine. Nakon 3 godine „rada“ podržanih od strane Države s 3.387.197 dinara, nije objavljena niti jedna jedinica Enciklopedije. CANU se pohvalila izradom alfabetara, premda je alfabetar za Enciklopediju pripremljen još u Leksikografskome zavodu. Najavljivalo se da će prvi tom biti objavljen 1998, a kompletna Enciklopedija do 2000. godine... Da ne bismo ulazili u detalje, reći ćemo samo da je pomoć države za izradu Enciklopedije Crne Gore u prve četiri godine bila više nego izdašna, a da niko nikad nije vidio rezultate višegodišnjega „rada“, ako se pod rezultatom ne misli na pozamašna sredstva koja su potrošena nizašto. Međutim, i pored ogromnih bačenih sredstava, o Enciklopediji Crne Gore od 2006. godine u CANU više niko ne priča, izuzme li se izjava njezina bivšeg predśednika Momira Đurovića iz 2012. godine da se na prstima jedne ruke može prebrojati „koliko akademija u svijetu radi na izradi enciklopedija“ te da je u eri interneta izrada enciklopedija „izgubila značaj“. Tako smo dobili objašnjenje da se CANU za duže od deceniju i po otkako im je projekat ustupljen i koliko ga je Država finansirala što direktno što indirektno budući da se i redovni budžet CANU popunjava iz državnoga budžeta, bavila zaludnjom rabotom. Jesu li sredstva utrošena u taj projekat u međuvremenu devalvirala kao i sam projekat, to nikad nijesmo saznali. Da ne bude prigovora kako je riječ o propalom projektu „bivšega rukovodstva“ spomenimo samo toliko da je jedan od urednika nesuđene Enciklopedije CG bio aktuelni predśednik CANU Dragan K. Vukčević.

Da hiljadugodišnjoj državi nije čudo da je posenilila pokazalo se nedugo nakon kraha projekta Enciklopedije Crne Gore, prvo kad je s 920.000 eura pomogla besprizorni projekat „Crna Gora u XXI vijeku – u eri kompetitivnosti“, a potom i kad je za posao izrade Rječnika crnogorskoga jezika angažovala CANU. Prvo čime su se iz CANU pohvalili bilo je da su za potrebe toga projekta kupili skupi skener i softver. Kad je u prvome tomu toga projekta Draža Mihailović osvanuo kao antifašista, a Mjesec kao planeta, Skupština Crne Gore primorala je CANU da svoj danajski dar proslavi desetogodišnjice nezavisnosti povuče, a za sve promašaje od kojih se može sastaviti cijela knjiga okrivljeni su taj skupi skener i softver. Kome je palo na pamet da ustanovi koja je u susret donošenju prvoga ustava nezavisne Crne Gore u maju 2007. godine organizovala skup „Jezička situacija u Crnoj Gori – norma i standardizacija“ s jedinim ciljem da se spriječi da crnogorski jezik uđe u ustav, povjeri izradu Rječnika crnogorskoga jezika, zbilja je teško shvatiti. Na tome skupu 2007. godine čulo se i to da Crna Gora „nije nezavisna, već okupirana“ odlukom donešenom na referendumu (uz nadu „da to neće dugo trajati“), da „nema crnogorske nacije, crnogorskog jezika, crnogorske ijekavice“, da „crnogorski jezik traže islamizirani građani Crne Gore sa kojima dio Crnogoraca pravi političku trgovinu“, da „nema ni hrvatskog, ni bosanskog ni crnogorskog jezika“ koje tako nazivaju separatisti „i naučna mafija okupljena oko državne kase“ i sl. CANU se nikada javno nije ogradila od stavova iznešenih na tome skupu. Iako u vrijeme rada na projektu „Rječnik crnogorskoga književnoga i narodnoga jezika“ još uvijek nije bio čelno ime Akademije, već se naslućivalo da je Dragan K. Vukčević prispio da je preuzme, pa mu je skandal s Rječnikom išao na ruku.

Postavlja se, dakle, pitanje što je u proteklih 4 godine urađeno da CANU može izaći u javnost i reći da se s jalovim projektima završilo, a da se negiranje crnogorskoga identiteta više neće smjeti kućiti pod njihovim krovom. I površan uvid pokazaće da je za Vukčevićeva mandata jedino rađeno na uspostavljanju kontinuiteta s dotadašnjom nakaradnom strategijom djelovanja CANU. Jer, da je do diskontinuiteta došlo, ne bi moglo biti zamislivo da članovi Akademije postanu Amfilohijevi rukoljupci i ideolozi, kako je učinjeno u posljednjem krugu prijema članova, a da izvan CANU ostane jedini dobitnik Njegoševe nagrade koji živi u Crnoj Gori. Da je do diskontintinuiteta došlo, ne bi mjera nauke CANU bile knjige Zorana Lakića (čak 2 objavljene tokom 2017), a umjetnosti menhiri Pavla Pejovića! Umjesto da od CANU zaista napravi „crnogorsku akademiju“ Vukčević je donio samo dvije inovacije u odnosu na njen raniji rad – pokrenuo je izradu leksikona iz određenih oblasti i uveo redovne tribine jednom neđeljno. Koliki će dometi ove prve operacije biti ostaje da se vidi, no s obzirom na kadar koji pośeduje i ljude na koje se oslanja, nemamo dilemu da će u najvećem dijelu i ti gromoglasno reklamirani projekti završiti kao i sve što je ta Akademija radila od svojega osnivanja. Na stranu pitanje da li su takvi poslovi zaista primjereni krugu djelovanja nacionalne akademije nauka i umjetnosti ili bi više odgovarali kakvom leksikografskom zavodu.

Tribine su već uspjelija rabota. One su, naime, pokazale da je Vukčević CANU zaista uspio da transformiše u akademiju, ali ne u akademiju nauka i umjetnosti već u ustanovu koja odgovara onom drugom značenju riječi akademija: „svečana priredba u slavu nekog značajnog događaja ili neke ličnosti“. Tako se na tribinama CANU svake neđelje mogu čuti zanimljive i poučne stvari, poput epohalnih otkrića da u Gorskome vijencu ima i lirike ili one da Marko Miljanov Popović nije pisao standardnim jezikom, mahom od gostujućih profesora s privatnoga univerziteta Dragana K. Vukčevića, koji povremene pośete UDG-u iskoriste i za dodatnu tezgu u CANU, pretpostavlja se o istome trošku, crnogorskom razumije se.

Tako je Dragan K. Vukčević za 4 godine mandata ispunio najavljeni cilj. S obzirom na prisne veze s aktuelnom crnogorskom Vladom i izdašnu računicu koju te veze obezbjeđuju može se bez ustezanja reći da je u odnosu na crnogorski budžet CANU danas crnogorskija no što je ikad bila, što potvrđuju onih 2 miliona eura koje godišnje ta ustanova dobija od Države, a s obzirom na to da je kao primarnu djelatnost ustanove Vukčević utemeljio tribine, to je od CANU uspio da napravi i akademiju, odnosno svečanu priredbu, koja kontinuirano traje.

Budući da je nakon jednoga mandata na čelu CANU Vukčević ispunio zacrtane ciljeve, prepuštio se blagoj letargiji, sudeći po govoru održanom u čast reizbora inspirisanom poezijom čika Jova Zmaja u rasponu od „Ala je lep ovaj svet“ do „Đulića uvelaka“: „Često se od šuma vremena ne čuje muzika jednoga doba. To ne znači da je nema, već samo da je buka neobrazovanog svijeta glasnija. Vjerujem da uvijek ima onih koji tu muziku čuju i zapisuju. To su istinski junaci jednoga doba. Svoj rad obavljaju tiho i savjesno, sa nadom da će njihov zapis neko jednoga dana pročitati i razumjeti. Poziv je naše Akademije da ih prepoznamo i okupimo, da ih ohrabrimo i podržimo. Samo tako ćemo pokazati da je čuvanje crnogorskog društva i odbrana crnogorske države, prije svega, u kulturi i kroz kulturu.“

Sad ovoj akademiji više ne fali ništa jer je budžetski crnogorska, a organizaciono svečarska. Možda bi još jedino imalo smisla inicirati izmjenu njezina Statuta i funkciju predśednika preimenovati kako bi prikladnije reprezentovala njegovo djelovanje. Dragan K. Vukčević tako više ne bi morao biti biran za oročenoga predśednika, već bi bio imenovan za doživotnoga ceremonijal majstora.