A nekad niko nije htio da bude četnik ili ustaša

Za Antenu M piše: Marin Čaveliš

Čini se da nismo sposobni svoju djecu zaštiti od zla iz našeg  i prošlih vremena, kada im u naslijeđe ostavljamo fašizam i mržnju.

Generacije rođene poslije  Drugog svijetskog rata učene su da je fašizam zlo koje  se može ponoviti. Ponekad je izgledalo da se u takvom vaspitanju  prećerivalo - ali su događanja u posljednih trideset godina pokazala da ni takvo obrazovanje nije dalo prave rezultate.

Sjećam se  ekskurzije u osnovnoj školi kada su nas vodili da gledamo stratišta i koncentracione logore po cijeloj Jugoslaviji. Prvo smo bili u koncentracionom logoru Crveni Krst u Nišu, zatim smo posjetili spomenik strijeljanim u Kragujevcu, pa logore Banjica i Sajmište u Beogradu, onda logore Jasenovac i Stara Gradiška u Hrvatskoj i na kraju Mamulu kraj Herceg Novog. Uz put smo obišli spomenike na mjestima bitaka u kojima su partizani pobjeđivali fašističke okupatore i domaće izdajnike.

Takvi užasavajući i morbidni izleti su trebali ostaviti snažan utisak na djecu i kod njih izazvati osudu i odbojnost prema fašizmu. Današnji pedagozi i psiholozi ne bi dopustili odvodjenje  djece na takva mjesta.

Ipak je tako rigoroznim metodama tadašnja vlast uspijevala  održati antifašističku svijest naroda. U tom periodu niko nije htio biti ustaša ili četnik. Ne sjećam se nekoga ko je htio pomenuti da su mu otac ili djed bili na strani fašista. Svi su htijeli biti partizani i pobjednici.

Onda se krajem osamdesetih promijenio sistem vrijednosti. I opet  su se pojavili ustaše i četnici. I ponovo su počeli ratovi. I ponovo su ljudi odvođeni u koncentracione logore, masovno strijeljani, proćerivani samo zato što se drugačije zovu ili obraćaju Bogu. I ponovo se desio genocid.

Samo tada nije bilo fašističkih okupatora koji bi zločince nagovarali i prisiljavali na zločine. Sada se pitam da li su ih nagovarli za vrijeme Drugog svjetskog rata ili su zločinci sami ispoljili  zlu pamet.

Nažalost, nije bilo ni partizana da se suprostave ili makar da sve to nazovu fašizmom.  Bili su isuviše slabi da mogli zaustaviti zaluđene  pomahnitale mase ili makar protestovati protiv rušenja spomenika žrtvama  fašizma.

Pokazalo se  da su bile uzaludne rigorozne metode vaspitanja. Većina nije naučila ništa o fašizmu. Ili je možda postojalo paralelno tajno vaspitanje u porodici ili nekim društvenim subjektima koji su izmakli kontroli tadašnje vlasti.

Dakle, način na koji  su nas učili antifašizmu nije imao efekta. Zato je nakon posljednjih ratova trebalo osmisliti neki bolji metod vaspitanja.

Pedagozi nisu imali rješenje i izabrana je najgora opcija - da se o fašizmu malo govori. Jer to može povrijediti i naljutiti neofašiste. A oni mogu biti opasni kada se naljute.

Od roditelja  i profesora, koji  su reinkarnirali fašizam na kraju dvadesetog stoljeća, se nije moglo očekivati da će  učiti djecu antifašizmu. Niko od njih nije pretrpio kaznu ili društvenu osudu zbog  svojih djela i svijesti  tokom posljednjih ratova.

Osim toga, u današnjem sistemu vrijednosti  ideja i svijest su bitni samo ako donose  profit. Sve je dozvoljeno u cilju sticanja koristi ili osvajanja vlasti.  U takvim uslovima se na lažima o fašizmu može dobro profitirati, pa mnogi političari i mediji grabe priliku. Osim njih, fašističku svijest i ideje šire čak i oni koji bi trebali širiti ljubav, vjeru i kulturu.

Svi oni javno i bez stida  negiraju zločine, zločince proglašavaju junacima ili žrtvama, žrtve proglašavaju  zločincima, izdajnike i kriminalce slave kao rodoljube a ubice kao svece. Vrh tog njihovog djelovanja su javni neofaštički skupovi.

Normalnom čovjeku bi taj karneval izgledao glupo i smiješno, kada posljedice koje može napaviti ne bile užasne. Prva posljedica je  uništenje međunacionalnog povjerenja  i suživota. A druga, mnogo gora i sa mnogo trajnijim dejstvom, je stvaranje fašističke svijesti kod mladih.

Kao rezultat  takvog djelovanja se već nekoliko godina pojavljuju  mladići koji sebe poistovjećuju  sa ustašama, četnicima  ili nekim drugim fašističkim slugama.  Neznaveni mladići misle da tako pokazuju rodoljublje. Ne znaju da su ustaše i četnici bili izdajnici svojih naroda, saradnici fašističkih okupatora  i izvršitelji zločina od kojih se svako normalan treba stidjeti. Nesvjesnim mladićima nasilje nije strano, jer su ubijedjeni da se bore za neki uzvišeni cilj. Onda nekoga prebiju, bace u more, zapale neku prodavnicu, polome spomen ploču, nacrtaju fašističke simbole i grafite...

A sve to im dozvoljavaju i tolerišu vlasti u gotovo svim ex-Yu državama. Ta njihova  nedjela se tretiraju kao vandalizam. Vlasti ne žele u tim nedjelima prepoznati međunacionalnu mržnju i fašizam. Zato mladi fašisti dobijaju blage kazne, koje ne mogu djelovati vaspitno na njih i druge sklone takvom ponašanju.

Fašizam duševna bolest koju uzrokuje neprirodna mržnja prema nekoj grupi ili narodu. Ta bolest je zarazna. Zaraženi nisu svjesni svog oboljenja  pa bolest prenose na svoje prijatelje i neprijatelje. Prenose je i na svoju djecu. Ostaviti u naslijeđe fašizam i mržnju znači prenijeti svojoj djeci duševnu bolest koja će im uništiti život. Ali fašisti si spremni i svoju djecu žrtvovati.