Buđenje pacova

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

U pravu je zvijezda političkoga prelaznog roka u Crnoj Gori ovih dana, političar Dritan Abazović, kad kaže da su premlaćivanje Bošnjaka i Crnogoraca, prijetnje muslimanima i demoliranje objekata vjerskih zajednica, uz stravične poruke, pjesme čiči Draži i Vidovdanu, mahanje zastavama suśednih država po vascijeloj Crnoj Gori, spontani izraz činjenice da su „ljudi poslije 30 godina osjetili pobjedu“. Istoimenom doktoru politikologije, međutim, trebalo bi biti poznato da je iz istorijske frustracije ujedinjene s ekonomskom krizom svojevremeno nikao i nacizam. Bio je i to vakat kad su ljudi poslije, kako se vjerovalo, decenije i po poniženja koje im je nametnuo Versajski ugovor, krenuli u spontanu proslavu pobjede. Slavilo se, kao i ovih dana u nas, oslobođenje, a oslobođeni su zapravo samo najgori porivi. Nedugo potom gorjele su knjige, a uskoro i čeljad.

Jesu li se političar Abazović i politikolog Abazović razminuli u putu, pokazaće dani koji dolaze, no najave da će s krajnjom desnicom koalirati da napravi ekspertsku vladu za svekoliku dobrobit Crne Gore i pravdanje prokuljaloga klerofašizma proslavom pobjede nagovještavaju da će Crna Gora dobiti novu Narodnu upravu. Za one sa slabijim pamćenjem ili s postojanom idiosinkrazijom prema istoriji vrijedi pomenuti da je Narodna uprava u Crnoj Gori formirana 1943. godine, kao idejno čedo Hermana Nojbahera, nacističkoga specijalnog izaslanika za Jugoistok i idejnog tvorca nacrta o okupljanju srpskih teritorija pod nacističkom upravom, a činili su je, popularno rečeno, bjelaši i zelenaši. Riječ je o, u kolaborantskim uslovima, onovremenoj crnogorskoj „ekspertskoj vladi“. Razumije se da su zelenaši bili u nesrazmjerno manjem broju i na uočljivo nebitnijim funkcijama, no zajednički zadatak bjelaša i zelenaša bio je sprovođenje nacističkih planova i u prvome redu – borba protiv partizana!

Ubijeđeni crnogorski građanista kosmopolitskih pogleda izgrađenih na društvenim mrežama, prekaljeni grantoprež i ljubitelj žutoštampnih Vijesti, zbog prvoga izmaklog tendera, obećanoga posla ili sinekure razočarani suverenista već je s gađenjem odustao od ovoga teksta. I neka je. Za njega ga i ne pišem. A kako me nedavno jedan od te fele na fejsbuku upitao pošto pišem, evo da mu odgovorim – pišem pošto namirišem fukaru.

No, s fukarom u vezi vratimo se Narodnoj upravi. Herman Nojbaher, kako rekoh, u jeku Drugoga svjetskog rata pravi plan za formiranje Velike Srbije u čiji bi sastav ušle Srbija, Crna Gora i Sandžak. Formira i Narodnu upravu sačinjenu od četnika i zelenaša. Cilj je jasan – uništiti partizanski pokret. Nojbaher je i autor znamenitoga slogana da nije važno hoće li Crna Gora biti bijela ili zelena, samo da nije crvena, a duhovni otac Narodne uprave bio je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac. E sad mi, dragi čitaoče, reci zvuči li ti ovo poznato!? Eto prije samo nekoliko mjeseci iz Beograda je lansiran politički koncept zvani „srpski svet“. Sve su ljudi lijepo objasnili i na internet okačili, pa nek čita koga zanima. Prvi štrik je upisan – Milo pao. Drugi štrik ide na proljeće kad na popisu valja broj Crnogoraca svesti na 25%, nagurati broj Srba do cifre koja će obezbijediti da vaskoliki demokratski svijet jednom utuvi u glavu da je Crna Gora srpska zemlja, a onda štrik po štrik dalje.

Makar u potonjih dvadesetak godina bilo je jasno da drevnu težnju za izlaskom na toplo more Srbija može ostvariti samo ako bi se u Crnoj Gori uz onaj 90-ih godina naglo narasli procenat Srba domaće proizvodnje, nekako, eto makar s nekih 5%, ušlo u građansko i manjinsko, nešto od straha a nešto iz jasne svijesti – suverenističko glasačko tijelo. Nije da se nije pokušavalo na razne načine. Najdirljiviji je pokušaj bio kad su podmlatku SNP-a navukli crvene kravate i naučili ih da je ćutologija o svim vrijednosnim pitanjima dobitna kombinacija. Nije prošlo iz prve, ali je śeme ipak dalo nekog ploda. U prvome redu taj je pilot projekat nagovijestio da platforma koja će identitetske i vrijednosne teme zamijeniti narativom o korupciji i kriminalu, uz sve veću samodovoljnost vladajućeg birokratskog aparata, imati izgleda da u dogledno vrijeme napravi dovoljnu pukotinu u suverenističkome tkivu da se preko nje dođe do željenog cilja. I uspjelo je. 

Bilo je potrebno da dežurni mrzitelj Amfilohije Radović na noge digne svoju prestravljenu pastvu kojoj je crnogorska država krenula da oduzima crnogorske svetinje, da malo preko svojih sejmena zaprijeti i Bogom i Svetim Vasilijem, da pomogne i parom đe treba; bilo je potrebno da bivši policajac, potom Karadžićev ministar, danas jedan od vodećih tajkuna, Miodrag Daka Davidović sve svoje resurse stavi na raspolaganje svetome cilju rušenja izdajnika srpstva; bilo je potrebno da tajkuni koji su početkom 90-ih kao lokalni pekari i profesori računa temeljili crnogorski suverenizam, odriješe kesu i aktiviraju medijsku mašineriju da Crnogorce ubijede da je najvažnije „da on ode“; bilo je potrebno da se u cijelu operaciju uključe i tajne i javne službe Srbije i Rusije – i sloboda je osvojena, a potom i pomalo netaktično, ali iskreno proslavljena. Prvi su rezultati operacije vidljivi na polomljenim staklima i kostima, na tuđim zastavama i zločinačkim pjesmama, a sljedeći  je nagoviješten – buduća Narodna uprava. Gomila četnika i zera suverenista na zadatku uspostavljanja „srpskoga sveta“. Herman Nojbaher, da mu je kako viđeti ovu današnju Crnu Goru, imao bi itekako razloga za zadovoljstvo.

No sad kad je „diktator pao“ pred političarem Abazovićem su veliki izazovi. Obećao je da će sa svojih 5% glasača obezbijediti da Crna Gora ne skrene s evroatlantskoga puta, da će da pravi ekspertsku vladu i demontira korupciju i kriminal. To što će te njegove principe podržati 37 poslanika koji otvoreno ili pritajeno baštine najbolje tekovine klerofašizma, a kojima je bivši režim postao kriminalan i korumpiran tek 1997. godine kad je raskinuo pupčanu vrpcu sa Srbijom i okrenuo se Zapadu, to Abazovića ne brine. Obećali su sve će slušati, držaće riječ, neće se miješati. Samo neka im da parče torte koje su u kampanji tražili i sve će biti u redu, neće se njihovi ljudi, deklarisani mrzitelji pridjeva što se izvodi iz imenice Crna Gora, dokopati ministarstava, ustanova, neće, Bože sačuvaj, antenu usmjeriti na Istok, neće, vala, ni pomisliti da realizuju svoje političke planove, nego će skrušeno i onako kako to samo umiveni fašist zna – prežati priliku, izigravajući usput francusku sobaricu.

Viđeli smo, dovoljan je bio jedan mig pastvi i već drugu noć od pobjede nije bilo ni zastava, skrajnuli su ih dok ne dobiju priliku da ih okače o jarbole zvaničnih ustanova, ni pjesama, dok ne stigne vrijeme da ih svi učimo naizust. I za usamljeni incident razlupanih vrata na prostoriji Islamske zajednice u Pljevljima uz morbidnu poruku upućenu Bošnjacima, političar Abazović našao je prigodno objašnjenje. Kriva je vlast! Uostalom, pośetio je Pljevlja i Islamsku zajednicu i pristojno ih upitao kakve on to veze ima s fašističkim svinjarijama. Ne može on biti odgovoran za divljanje razularene mase klerofašista koja će ga, sva je prilika, dovesti na vlast.

Došlo je, dakle, vrijeme da se pacovi iz dubine sistema probude i potraže novi vagan. Mnogi su to već na vakat i učinili obrevši se prije koju godinu među osnivačima političke partije koja se mimikrijski i dalje odaziva na „građanski pokret“. Pa kad je političaru Abazoviću zapalo da realizuje obećanje o demontaži kriminala i korupcije, za očekivati je da bude dosljedan i krene iz svojega dvorišta. Neka prvo, recimo, provjeri papire najmoćnije neregistrovane firme u Crnoj Gori, Srpske pravoslavne crkve, neka ispita kako je i ko prepisivao silne hektare imovine i silne sakralne objekte, pa i one katoličke, na tu parareligijsku ustanovu, a nerijetko i na mitropolita Amfilohija lično. Neka potom preleti malo preko papira onih čija ga je finansijska moć izbacila u političku elitu. Demontaža sistema korupcije i kriminala podrazumijeva detaljnu istragu kako je to lokalni policajac, zahvaljujući vlasti koju je prije koji dan srušio, postao tajkun regionalnoga formata, a to što je bio Karadžićev ministar njegova je intimna stvar.

Abazovića se to, razumije se, ne tiče. Na red bi onda morao doći nekad mladi, lijepi i pametni vlasnik podgoričke pekare, danas uzorni vlasnik firme tipičnoga tranzicijskog naziva, neimar zgrada, hotelijer i nekretninlija. Rame uz rame s njim, išao bi i jedan profesora računa, čiji se bankovni saldo u potonjih 30 godina – da, da, baš u eri „bivšega režima“ – vrtoglavo pripeo, prelivajući se na brojne stanove, fabrike, medije, banke, mikrokreditna preduzeća. Onda, slijedi unutrašnja kontrola, pa da vidimo kakve nam to eksperte Abazović nudi. One što su do redovne profesure došli s jednom objavljenom knjigom, i to prepakovanim doktoratom, što su ih tetošili i za prorektore oktroisali DPS-ovi ministri, a stanove im darivali SDP-ovi rektori... I tako redom.

Kad detaljno pogleda s kim je krenuo da gradi bolju Crnu Goru, zamolio bih političara Abazovića da ipak bar zeru konsultuje i politikologa Abazovića, nekad uzornoga studenta sarajevskog FPN-a. Jer dok ne bude kasno po Crnu Goru još ima šansu da umjesto da ga istorija zaboravi kao Sejda Bajramovića, izabere časnu ulogu Bogića Bogićevića.