Otac Zdravko Krivokapić, premijer i istoričar iz Parohijskog doma

Za Antenu M piše: Boban Batrićević

Kratka politička biografija, a već medijska zvijezda regije. Отац Zdravko Krivokapić, predvodnik ubjedljivo najbrojnije koalicije nove parlamentarne većine u Crnoj Gori to nije zaslužio najavom kakve genijalne ekonomske mjere niti nekim savršenim programom koji bi reformisao crnogorsko društvo. Minut slave Krivokapić je dočekao zahvaljujući starome snimku koji potvrđuje onu staru svesrpsku mudrost da ništa nije slučajno. Ili, što bi rekao Italo Kalvino, „ako jedne zimske noći jedan čovjek...“ slučajno (!) śedne s osvjedočenim teroristom i nekim promoterima četničke ideologije đe se na zidovima pubertetski šire posteri ratnih zločinaca, slučajno se može ispostaviti da najveći dio građanski opredijeljene Crne Gore pomisli da je Zdravko Krivokapić slučajni četnik, obrivao on bradu ili ne.

Da ovaj Zdravko Krivokapić nije četnik dodatno nas je ubijedilo njegovo odricanje od Zdravka Krivokapića koji je śedio s Nikolom Kavajom, naročito kad je za kuću Milete Pavićevića, astralne projekcije čiča Draže i redovnog pośetioca četničkih sabranja širom srpstva upaljenog, rekao da je to „jedina kuća u koju sam ušao i rekao da nikad više u nju neću kročiti.“ Liči ovo Krivokapićevo odricanje na zrele ljude iz preddigitalne generacije koji ne žele priznati da su se kao tinejdžeri ložili na Playboy duplerice i Emanuelu. Zato zbilja još uvijek ne možemo odrediti je li Zdravko četnik ili nije? Možda je nešto između. A što tek reći za njegovu izjavu da je terorista Kavaja „simbol otpora prema jednom diktatoru“ do da nas neodoljivo podśeća na percepciju talibana o Osami bin Ladenu.

Ili kako razumjeti njegovo uporno izjednačavanje pojma Crnogorac s pojmovima Srbijanac i Hercegovac do kao nešto malo suptilniju verziju teorije o isključivo geografskom, ne i nacionalnom ili nidajakibog etničkom pravu Đilasove kopiladi da se samoidentifikuju. Ni to što mu se Vlada sastavlja u nikšićkom Parohijskom domu i u manastiru Ostrog, Krivokapić nije doveo u vezu s evidentnim klizanjem Crne Gore u klerikalnonacionalistički sunovrat. Prisustvo Joanikija i Amfilohija tim pregovorima nije po njegovim riječima miješanje u sastavljanje vlade, već su se valjda i oni slučajno tu zatekli, kao on u kući Milete Pavićevića prije dvadeset i kusur ljeta. Uostalom, što je sporno u tome što su se Joanikije i Amfilohije obreli pod Ostrog. Jedino je zeru neobično što su ostali protagonisti tu činjeli. No kad se śetimo da su u istom sastavu, samo bez predstavnika URE, tu bili i noć pred prethodne izbore 2016. godine, reklo bi se da u svemu tome nema ničega novog!?

Ipak, oslobođena Crna Gora može biti zadovoljna jer joj jedan profesor Mašinskoga fakulteta odričući se svoga slučajnog minulog rada dijeli lekcije iz istorije i razgrće tmine sedamdesetpetogodišnjeg istoriografskog mraka koji su nametnuli komunisti. Došlo je, dakle, novo doba u kome mašinci i matematičari oslabađaju Crnu Goru od njene narodnooslobodilačke istorije. Zato Krivokapić u svojoj odbrani i kaže da ne želi osuditi četnički niti bilo koji drugi pokret! „Neka to urade istoričari“, kaže profesor legalista. Za njega odnos prema pokretima u Drugome svjetskome ratu nije stvar civilizacijske odrednice. Za njega je to prosto jedna dobra alhemija.

Na osnovu rečenoga dalo bi se zaključiti da Krivokapić istoriografiju doživljava sholastički, kao granu retorike đe interpretacija prošloga zavisi od usmenoknjiževnih sposobnosti autora, a ne od provjerljivih činjenica. Mada njegov postupak liči i na stvaralački opus Danice Crnogorčević u kojoj ima od svega pomalo – i istorije i mitologije i kartografije i geografije i Velike i male Srbije. Čovjek od nove većine predložen da bude novi crnogorski premijer ovako vidi najkompleksniji događaj u XX vijeku: „svaki je (pokret u Drugome svjetskom ratu – B.B) imao lijepe i ružne stvari, treba istoriji to prepustiti, da nas političari ne svađaju ko je bio na kojoj strani. Da li je 1941. godina bila takva kakva jeste, bila je, hajde da izvučemo najbolju poruku za sve nas, a ne da se svađamo oko tih pitanja. Da li je bio referendum 2006, jeste, hajde da se ne dijelimo ko je bio za, a ko protiv. Naučimo kako svi da doprinesemo da budemo bolji, ostavimo poruke svađanja i podjele.“

E pa, gospodine Krivokapiću, dosta je bilo sprdačine. Istoričari su o svim pokretima u Drugome svjetskom ratu u Crnoj Gori dali sud, no ne znamo jeste li Vi i onaj čovjek kojemu ste ljubili ruku nakon proglašenja pobjede na izborima završili svoje krečenje crnogorske istorije? Je li Vam malo uzurpiranje svih crnogorskih crkava no ste se sad ustrijemili da jednačite četnike i partizane?! Jeste, gospodine Krivokapiću, ovo je kao što ste sami rekli 2020. godina i nas izuzetno zanima jeste li Vi četnik. Rekli ste da nijeste, a nije lijepo ne vjerovati čovjeku sijede kose i brade. Ali je li opasno antifašističku tvorevinu kakva je Crna Gora dati u ruke čovjeku koji baš ovog ljeta Gospodnjega 2020. novu crnogorsku Vladu dogovara s vladikama po manastirima?

Je li pametno u ovome dobu da čovjek kojemu ljubite ruke muslimane naziva lažnim ljudima, lažne vjere, a četnike Pavla Đurišića i Draže Mihailovića naziva najboljim ljudima koje je Crna Gora imala u Drugome svjetskome ratu? Kad se već hvatate kalendara i velite da je 2020. te da istoričari treba da daju sud o vojnim pokretima, reći ću Vam da je 1997. godine u istome gradu đe ste Vi dvije godine kasnije śeđeli s Nikolom Kavajom ispod postera Radovana Karadžića objavljena najbolja monografija o Drugome svjetskome ratu u Crnoj Gori: Đuro Vujović - Crna Gora u naroodnoslobodilačkom ratu 1941-1945. Pročitajte je pa ćete doznati da je istoriografija davno donijela sud o onome povodom čega se Vi još uvijek dvoumite. Ili su za Vaš sud ipak bitniji pseudoistorijski zaključci sastavljača Vaše Vlade koji je jednoga Vašega prezimenjaka ne tako davno duhovnički brižno nazvao Krivomozgićem, samo zato što ne dijele isti ideološki nazor.