Ristokratija

Piše: Draško Đuranović

Ne, veli Dritan Abazović, nije im na izborima pomogla Srpska pravoslavna crkva, već direktno – Bog.

Eto, još jedno veliko čudo nakon smjene vlasti: doktor Abazović je, tako reći iskustveno, dokazao da – Bog postoji. Ne samo da postoji već je brižno brinuo za opoziciju, pa je – nakon što je šest dana radio neke druge poslove na plavoj planeti – sedmi dan, kad se inače odmara, onu Svetu izbornu neđelju 30. avgusta posvetio isključivo Crnoj Gori i uspješnom svrgavanju "diktature Mila Đukanovića"

Ovo za Boga djeluje, nećete pogrešno shvatiti, naduvano psihodelično. Možda će neko pomisliti da je mlađani lider Ure još zaposjednut postizbornom euforijom ili da mu je postizborni ego toliko narastao da je u stratosferi i da direktno komunicira sa Njim.

Naravno da nije. Abazovićevo pozivanje na Boga samo je prizemno lukavi pokušaj maskiranja istine, spinovanje kako bi se sakrila suština stvarnih dešavanja nakon izbora i ,,manastirskih pregovora“ o sastavu nove izvršne vlasti.

Đilkoško glumatanje nevinosti i naivnosti.

Stvari nemaju veze sa nebesima, već sa ovozemaljskim, vrlo jasnim i za budućnost crnogorskog društva opasnim podređivanjem države crkvi, uvođenjem elemenata teokratije. I ekolog Dritan-pomogao-mu-je-Bog-Abazović, baš kao i ljevičar Aleksa-tako-mi-Bog-pomogao-Bečić, dobro znaju da im nije Svevišnji donio izbornu pobjedu, već jedan koji zemljom hodi i pastvu vodi – ,,svjedok božje ljubavi“, Risto Amfilohije Radović.

Posredni uticaj crkve na politički rejting pojedinih stranaka ili koalicija ne može se smatrati nelegalnim ili nelegitimnim, mada nije primjeren građanskim strankama. Prirodnije je ono otvoreno paktiranje prosrpskog Demokratskog fronta i prihvatanje da im nosioca liste, osim finansijski moćnog Dake Davidovića, odabere – Srpska pravoslavna crkva. Jednostavno: kleronacionalnim partijama vrhovni klerici u velikoj mjeri usmjeravaju politiku.

Problem je, međutim, kada se taj uticaj crkve prenese na dešavanja poslije izbora. Za sekularnu državu poražavajuće je da se nova vlast određuje, da se obavlja izbor ključnih ljudi u crkvi i sve pod komandom prvosveštenika SPC.

Tako je u utorak veče mitropolit Srpske crkve u Crnoj Gori okupio političke predvodnike troglave koalicije u Manastiru Ostrog. Postrojio je njih sve, i one ,,građanske“ i one ,,kleronacionalističke“, i objasnio da – povratka nema. Da je faktura SPC stigla na naplatu i da, kako reče Amfilohije, već sljedećeg dana ,,političari moraju da se ujedine u iscjeljenju naroda“. Što će reći, da zaborave kadrovske kombinatorike, različite političke programe i da pokorno, pod hitno, izaberu – predsjednika parlamenta Aleksu Bečića i potpisima ovjere Zdravka-koji nije-četnik-Krivokapića za mandatara.

I bi tako. Malo su se koprcali u Demokratskom frontu, ali nakon još jednog jutarnjeg poziva baš je Milanu Kneževiću pala na pleća obaveza da kaže kako ,,Srbi ne izdaju“ i pokorno predloži upravo one koje mu je Amfilohije rekao da predloži.

Da, i bi baš tako: vlast po naredbi crkve, predsjednik parlamenta po naredbi crkve, mandatar po naredbi crkve.

Nikad se nešto slično u istoriji moderne Crne Gore nije desilo, niti je iđe u regionu crkva sastavljala vladu. Čak ni u tada klerikalnoj Hrvatskoj u doba Franja Tuđmana, ni u Srbiji, u doba Slobodana Miloševića ili danas u vremenu vlasti Aleksandra Vučića crkva ne određuje mandatara ili ministra...

U Crnoj Gori, parlamentarnoj demokratiji, od prekjuče – da! Srpska pravoslavna crkva je presudno uticala da Bečić bude predsjednik parlamenta a Krivokapić budući predsjednik vlade.

Obrisi svetosavke džamahirije.

Slično kao u Iranu đe vrhovni vođa, odnosno ,,Vođa revolucije“, na osnovu načela velajet-e fakih i člana 113 Ustava odobrava neposredno izabranom predsjedniku da formira kabinet i upravlja izvršnom vlašću.

Možda izgleda politički perverzno, ali ovaj novouvedeni crnogorski model djeluje još rigidnije: čak ni u Iranu vrhovni vjerski vođa ne sastavlja predsjednikov kabinet, kao što to Amfilohije čini sa budućom vladom Zdravka Krivokapića.

I tek je sada jasnije zašto je nosilac liste ,,Za budućnost Crne Gore“, u nekom od prvih predstavljanja, ponosno naglasio da mu je politički uzor Mahmut Ahmadinedžad, šesti predsjednik Irana – sličan se sličnom raduje.

S tom razlikom što je u Iranu ajatolah ograničavao vlast predsjednika, a ovđe novu crnogorsku vladu uređuje i sastavlja mitropolit crkve čija je centrala – van Crne Gore.

Kako bi nazvali to novo političko ustrojstvo – ristokratija?