Post o etici

Napisala: Gordana Borović

Želim napisati nešto što me tišti već izvjesno vrijeme, a u kontekstu je priče o crkvi u Crnoj Gori.

Dok sam bila novinar, a govorim o periodu od prije pet i više godina, napisala sam popriličan broj tekstova na tu temu. I kao nepraktikantu (koristim ovaj izraz jer se teško mogu smjestiti u potpune ateiste, agnostike itd), bio mi je jasan politički, nacionalni, državni, kulturološki i duhovni značaj ovog pitanja.

Tema je uvijek izazivala veliki broj komentara i, po pravilu, bili su to izuzetno čitani članci.

No, sa druge strane, oni koji su se bavili crkvom, „od one bande novinarskih barikada“ (ne pretjerujem u terminologiji), optuživani su da se bave prevaziđenim identitetskim pitanjima te da se, zapravo, insistiranjem na njima, žele zaobići ili čak prikriti goruće teme kao što su korupcija i ostalo.

Iskreno, nijesam mislila da će donedavna vladajuća struktura imati hrabrosti i volje da pokrene pitanje statusa SPC u Crnoj Gori, budući da godinama nije ni pokazivala neki interes da to pitanje riješi, barem ne javno. Sa druge strane, znala sam i da bi bilo ogromnih otpora od strane jedne moćne strukture koja je već uveliko djejstvovala kao država u državi. Zato je usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijeti bilo prijatno iznenađenje za mene, s tim što ni u snu nijesam mogla pretpostaviti da će izazvati baš ovoliki tektonski poremećaj. A taj tektonski poremećaj pokazao je i svo licemjerje onih koji su o tome šutali, nazivajući ovu temu retrogradnom i nepotrebnom.

Za svo to vrijeme, SPC je radila svoj posao i odradila svoju misiju, upravo se baveći, pored lukrativnih poslova, i identitetskim pitanjem, uz prešutno gledanje, a može se sumnjati, i popriličnu pomoć upravo ljudi iz ondašnje vlasti ili bliskih njoj.

Nastavak i epilog znamo.

Sad bih da se vratim onome sa početka - temi, odnosno pitanjima koja me tište.

Srbi u Crnoj Gori, ako izuzmemo ne mali broj izbjeglica iz BiH i Kosova, nijesu srpska dijaspora. To su naši rođaci i komšije, kolege sa posla, prijatelji...Na isti način, i mi Crnogorci smo njihovi rođaci i komšije, kolege sa posla, prijatelji...

Da li zaista ti naši rođaci i komšije, kolege sa posla i prijatelji, smatraju da je u redu da mi, pravoslavni Crnogorci, nemamo crkvu? Da li zaista misle da su svi Crnogorci ateisti ili agnostici ili svojom voljom „nepraktikanti“?

Da li zaista svi oni smatraju da pored postojećih svojih, pravoslavni Crnogorci treba da grade za sebe neke druge hramove koji im, zapravo i ne trebaju, budući da svi „mogu stati pod jednu tendu“?

Da li im je ikada zaparalo uši i zasmetalo što nas, njihove rođake, komšije i ostale, sveštenstvo SPC, a pogotovo, i najviše, upravo njihovi „najviši duhovnici“ nazivaju svakakvim pogrdnim imenima?
Nije im nikada zasmetalo da njihovog možda i rođenog brata ili sestru, nazivaju nakotom, volovima, otpadom, kopiladima?

Mene to vrijeđa. Vrijeđa me više nego sva pogrdna imena smišljena i osmišljena za tešku artiljeriju koju koriste u ovom specijalnom ratu demonizacije jedne male nacije. Crnogorci su „Milogorci“, tikva bez korijena, tako da se i sve osobine i epiteti koji se pripisuju njemu, pripisuju zapravo i cijelom jednom narodu. Propagandna mašinerija dostigla je neviđene razmjere, mada nije od juče i uvezena je, kao što je uvezena i Srpka pravoslavna crkva. Demonizacija Crnogoraca u srpskim medijima traje već godinama, ali se temom niko nije bavio, biće zbog „mira u kući“.

Iz ovog razloga, lično osjećam veliki poraz, razočarenje i tugu. Da li to baš svi crnogorski Srbi dijele i baštine i ideologiju koju baštini SPC? Da li je svima njima u redu što se ratni zločinci proglašavaju svecima, da li se svi slažu sa hegemonističkim težnjama, sa pričama o „srpskom svetu“, koji treba da potre, zanemari i potpuno marginalizuje njihove rođake, komšije i prijatelje, do tačke kada će se svi, samo polako – asimilirati?

Neka ide na moju savjest ako griješim, što u tome vidim čak i dozu zluradosti.

A tek spremnost i ushićenje crnogorskih Srba da na tacni daju sakralno crnogorsko pravoslavno blago SPC-u! Radije njima, nego da ga dijele sa svojom braćom, komšijama, prijateljima!?

Nijesam do sada čula niti jedan disonatni glas i to je ono što je najstrašnije.

Post sa Facebooka prenesen uz odobrenje autorke