Pravoslavlje u Tenesiju

Piše: Boris Dežulović

"Njegova svetlost patrijarh srpski preminuo je večeras u Vojnomedicinskom centru u Beogradu, saznali smo od neimenovanog protojevreja staforda iz Svetog sinoda. Vernici će od sutra moći da se upišu u Knjigu žalbe i odaju počast kraj odrona sa telom pokojnog premijera Srpske pravoslavne crkve."

Tako će otprilike glasiti vijest kad umre sljedeći patrijarh Srpske pravoslavne crkve. A beogradske Novosti objaviće je, razume se, dan ranije, ekskluzivno, prije konkurencije, prije Svetog sinoda, prije svih. Jer u srpskom novinarstvu samo je jedna stvar sveta: ekskluzivna informacija. I njena provjerenost. Dakle dvije stvari, ja se izvinjavam: ekskluzivnost, provjerenost i tačnost. I brzina. Dakle tri, dabome – ekskluzivnost, provjerenost, tačnost i brzina.

Kad je tako ekskluzivnu vijest o smrti mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija portal beogradskih Novosti objavio već 29. oktobra uvečer, toliko ekskluzivno, provjereno i brzo da je vladika Amfilohije u tom času u podgoričkom Kliničkom centru Crne Gore još uvijek ležao živ – punih deset sati prije nego šta je zaista sjutradan ujutro umro – još je moglo da izgleda kao slučajni gaf, koji umije da se desi u pretjeranoj brzini, provjerenosti i tačnosti.

Naposljetku, svi smo smrtna bića Gospodinova, svako jednom umre, svi ćemo jednog dana umrijeti, nikad još nije bilo da se neko rodio a da nije umro. Dobro, sem jednom: to, eto, kad je nešto samo jednom, to je gaf.

Vijest o nečijoj smrti, kako vidite, u strogo tehničkom i profesionalnom smislu nikad nije i ne može da bude netačna. Ne postoji tako nešto kao što je netačna vijest o smrti, o smrti smrtnog bića nema ni krive, ni neprovjerene, ni prijevremene, ni lažne vijesti, postoji samo jedna – brza. I, dabome, brža. Dakle dvije, izvinjavam se: brza, brža i najbrža.

Kad je, međutim, samo tri nedjelje docnije, 19. novembra u ranim poslijepodnevnim časovima, i vijest o smrti patrijarha srpskog Irineja portal beogradskih Novosti objavio dok je poglavar Srpske pravoslavne crkve u Vojnomedicinskom centru na Karaburmi još uvijek ležao živ – sada već punih osamnaest časova prije nego šta je sjutradan ujutro zaista umro – više nije mogla da bude riječ o slučajnom gafu napravljenom u pretjeranoj brzini, provjerenosti i tačnosti. Konačno, Novosti ovaj put čak i nijesu bile prve: zajedno sa ostalim medijima oni su tek brže-bolje prenijeli ekskluzivnu vijest koju je najbrže-najbolje objavio portal Nova S.

Sve otada, visoko srpsko sveštenstvo veoma oprezno i sa dubokom strepnjom čita vijesti na srpskom internetu. Prije nego na mobilnom telefonu otvore portal Novosti, napišu posljednju volju, poljube krst, zapale svijeću i tri puta se prekrste. "Neka bude kako odluče Svemogući Gospod Bog i urednici Novosti", promrmori onda stari neki episkop i drhtavim kažiprstom krene preko ekrana, pa već u sljedećem času kao bez duše upadne u sobu gdje se cio Sveti sinod moli Gospodinu pred početak večernjih vijesti na televiziji.

- Ljudi, umrijeće patrijarh Pavle!

- Pavle? Kada?

- Sjutra ujutro, vjerovatno - odgovori ovaj pokazujući u rukama svoj mobilni. - Eno u Novostima da je umro. Cio feljton.

- Šta je bre ovo ljudi, neki virus? - užasnut onda procijedi časna starina na čelu stola.

Stvar, kako vidite, više nije slučajna – u jedva tri nedjelje srpski su mediji dvije svoje posvećene glave sahranile dan prije roka – ali to je bio tek početak. Ono šta je uslijedilo bila je veličanstvena demonstracija tri sveta kanona srpskog novinarstva: ekskluzivnosti, provjerenosti, tačnosti i brzine. Odnosno četiri, ja se izvinjavam: i stručnosti. Dakle ekskluzivnosti, provjerenosti, tačnosti, brzine, stručnosti i kompetencije.

Kad je, naime, toga jutra u brejking njuzu Prve televizije nekadašnja voditeljica rijalitija "Parovi" Biljana Ristivojević patrijarha Irineja nazvala "Njegova svetlost", pa objavila kako se "upokojio u Gospodu Njegova svetlost arhiepiskop pećki i mitropolit beogradsko-karlovački patrijarh Irinej", njena je "Njegova svetlost" još mogla da izgleda kao slučajni gaf, koji umije da se desi u pretjeranoj ekskluzivnosti, provjerenosti, tačnosti, brzini i stručnosti. Kad je, međutim, zvijezda Prve TV već u sljedećoj rečenici za svaki slučaj dodala kako će "javnost uskoro biti obaviještena o detaljima u vezi sa sahranom Njegove svetlosti", više nije mogla da bude riječ o slučajnom gafu. Konačno, Biljana i Prva TV nijesu bile jedine.

Serija varnebesnih gafova i lapsusa koji će pratiti smrt Njegove svetlosti otkriće, naime, jednu zaista nevjerovatnu stvar: da srpski novinari ne umiju da pročitaju relativno jednostavne prosto proširene rečenice i da ne umiju da izgovore višesložne riječi. Dakle dvije stvari, ja se izvinjavam: da ne umiju da čitaju rečenice, da ne umiju da govore složene riječi, i da ne znaju ništa o onome o čemu pričaju. Odnosno tri, dabome: da ne umiju da čitaju, da ne umiju da govore, da ne znaju o čemu pričaju, i da o pravoslavlju i Srpskoj pravoslavnoj crkvi nemaju niti neodređenog nekog dalekog pojma.

Prvo je Biljanina koleginica Jovana Jeremić, još jedno dijete čuvene novinarske škole iz rijalitija "Parovi", na Televiziji Happy u specijalnom programu povodom smrti Njegove svetlosti kao gosta u studiju najavila "dr. Aleksandra Sredojevića, protojereja-staforda". Onda je Predrag Sarapa, voditelj specijalnog programa na TV Pinku, u studiju predstavio "protojevreja-stavrofora". Onda se u program Nove S uključio reporter ispred zgrade Patrijaršije i objavio da je "kripta Hrama Svetog Save mjesto na kom će počivati pokojni premijer srpski Irinej". Onda je dopisnica Radio-televizije Srbije iz Niša u večernjem Dnevniku objavila kako su "građani tokom jučerašnjeg dana i službe bdenja upisivali svoje utiske i sjećanja u Knjigu žalbi". Onda se ponovo javila Jovana sa TV Happy, prva zvijezda ovog rijalitija, javljajući da će "beogradski sveštenici cijelog dana i noći čitati sveta Jevanđelja nad odronom".

Onda sam isključio televizor i tri puta snažno udario čelom o zid. Odnosno četiri, dabome. Da, pet.

Neću reći da je sistematsko i dobro isplanirano uništavanje novinarske profesije u Srbiji konačno dalo rezultata ili pokazalo posljedice: rezultate je, naime, dalo još prije trideset godina, a posljedice pokazalo za vrijeme posljednjih balkanskih ratova. Ovdje je riječ o nečem potpuno drugom. Da, trećem, ja se izvinjavam: o temeljitom i potpunom redefinisanju novinarstva kao takvog. Teoriju je iznijela sama gospođica Jovana, objašnjavajući sjutradan u sopstvenoj emisiji i svoga "protojereja-staforda", ali i "Njegovu svetlost" koleginice Biljane i ostale dragulje postirinejskog jezičnog haosa: "Ko radi taj i greši", autoritativno kaže Jovana. "Kad neko mnogo greši, znači da mnogo radi."

Ko radi, shvatili ste, taj i griješi, ko mnogo radi mnogo griješi, ko mnogo griješi mnogo radi, ko mnogo ne radi mnogo i ne griješi, ko uopšte ne griješi ništa uopšte i ne radi, treba dakle da rade samo oni koji griješe, jer ako rade samo oni koji ne griješe, ko će da radi? Oni koji ne griješe? Oni, podsjećam, ne rade.

To je novinarstvo u Srbiji za vakta patrijarha Aleksandra Vulića Godine Gospodnje 2020: priučene starlete i voditeljice Parova i Zadruga, napredni kadar iz opštinskih ogranaka, filosofi iz palanke i doktori nauka sa Megatrenda, eksperti za svetlosavlje, vjerni predsjednikovi protojevreji-stafordi i dresirani stavrofori, aktivno nepismena elita koja se od oglupjele i ožalošćene rulje razlikuje još samo po tome šta nije na kauču, nego u televizoru. Samo je jedno njeno sveto pravilo, kanonsko novinarsko pitanje i odgovor koje treba da sadrži svaka ekskluzivna vijest: ko? – niko, i šta? – ništa. Dakle dva, ja se izvinjavam: niko, ništa i nigdje. U stvari tri, dabome: niko, ništa, nigdje i nikada.

I nizašto. Četiri.