Cvijet iz kamena ili: šta je razumio Vitni Voren, a nije Dritan Abazović

Gospodine Abazoviću, ovako izgleda kada neko gleda naprijed, ali ne iz udobne i tople fotelje 2020. godine u 2024. godinu, već iz hladnih crnogorskih šuma januara 1919. godine u najljepše majsko jutro 2006. godinu. Bezuslovnih stotinu godina vizije, naspram Vaše osveštane uslovne i krnje četri.

Piše: Marko Bošković

„Istorija je vrhunski dramatičar. I dok po svjetskoj pozornici sije mnoštvo svojih slijepih glumaca bez šlagvorta, ona možda neđe radi potajno, na nekoj jedinstvenoj temi, za očigledan haos, jednako kao što dramatičar priprema radnju za neku veću pozornicu proučavajući lutke na ploči stola.

***
Lice Samilosti stvrdnjava se i pretvara i lice Poruge. Pravda se okreće da čuje glas šaptača – Politike.

***
Ako puštimo Srbiju i njene saučesnike da konačno dotuku ranjenu suverenost Crne Gore, mi jačamo svaku ruku koja udara na bezbjednost svijeta. Ako dopuštimo da ova balkanska laž prođe kao istina, potkopaćemo temelje sopstvene slobode. To ne može biti. Kraj još nije došao. Još ima daha u zemlji na umoru i možemo je spasiti.
Crna Gora se mora obnoviti !!!“
V. Voren - „Crna Gora – zločin mirovne konferencije“, Njujork 1922. godine

Gospodine Abazoviću, Vitni Voren je Amerikanac, učesnik Konferencije mira u Parizu, ispred američkog predsjednika V. Vilsona i jedan od najpoznatijih američkih arhitekata sa početka dvadesetog vijeka. Nadam se da Vam to dovoljno govori o integritetu i objektivnosti autora gore citiranog teksta. Njega je interesovala 1918. godina i veliki dio svoga života posvetio je aktuelizaciji „crnogorskog pitanja“.

Interesovala je i američkog predsjednika Vudroa Vilsona, o čemu svjedoči korespodencija sa Nikolom I, u kojoj mu se obraća sa „Moj poštovani prijatelju“ i „Kralju Crne Gore“.

Interesovalo je i mnoge druge, koji nijesu imali veze sa Crnom Gorom, ali Crna Gora i njeno pitanje jeste sa njima. Prije stotinu godina, u kolijevci građanski prava i moderne demokratije, bili su svijesni koliko je važno da balkanska laže ne prođe kao istina, da Golijat ne pobijedi Davida, da hegemonizam ne poništi hiljadu godina nezavisnosti jednog malog a opet velikog naroda. Uradili su sve da Pravda ne posluša Politiku. Nažalost nijesu uspjeli. Stotinu godina trebalo je da prođe da se nepravda ispravi. Vi, Gospodine Abazoviću, baš Vi kao pripadnik manjinskog naroda u Crnoj Gori, biste trebali biti posebno senzibilni na 1918. godinu, jer to nije bio sukob bjelaša i komita, već nepravde i pravde, mržnje i ljubavi, hegemonije i slobode, na kraju krajeva nacionalističke i građanske Crne Gore.

Ne znam da li ste znali, ali na južnim padinama Lovćena iz kamena raste jedan cvijet. Mogao je rasti bilo đe, ali odabrao je kamenitu južnu stranu Lovćena, odabrao je da se rađa iz kamena i da odolijeva jakim vjetrovima sa mora i vrelini sunca. Bez ikakvog interesa, odabrao je da svojim prelijepim laticama, daje dušu suvoparnom lovćenskom kršu. Njegovo ime je Lovćenski zvončić, kraljevsko ljubičaste boje je i raste samo na Lovćenu, cvijetajući prema Cetinju.

Na osnovu vaše frizure i vaših pjesmica, zaključio bih da ste imaginativna osoba, tako da Vam neće biti teško da metaforički povežete Crnogorce sa ovim lovćenskim endemom i misaono otputujete hiljadu godina u prošlost, kada su taj isti oskudni krš, odabrali za svoj dom. Odabrali su krš, oskudan prirodnim i ekonomskim resursima i odlučili da mu daju život i dušu. Da ga čuva otac, dok sin ne poraste, pa sve tako dok je svijeta i vijeka. Borili su se da odbrane taj krš sa takvom strašću i odlučnošću da ih je austrougarski general Hecendorf, nazvao „junacima iz bajke“.

Ukoliko Vaš avanturistički duh opredmetite jednom šetnjom obroncima Lovćena, ono što ćete primijetiti jeste da taj cvijet koji raste iz kamena kohabitira u perfektnom multifloralnom skladu sa ostalim biljkama. Bez puno misaonog pregnuća brzo ćete zaključiti da je formula njihovog sklada, više nego jednostavna – i Lovćenski zvončić koji raste samo na Lovćenu i sve ostale biljke koje rastu na Lovćenu ali i na drugim mjestima širom ove naše lijepe planete, čine sve da Lovćen učine ljepšim i boljim mjestom za život, svakodnevno diveći se njegovom mauzoleju i ponosno njišući se uz pjesmu lovćenskih vjetrova. Različite boje i oblici su ono što „lovćensku sliku“ čini jedinstvenom. Kada bi moglo pričati, siguran sam da bi ostalo cvijeće, počelo sa pričom o jedinstvenom cvijetu koji im je kao prirodni domaćin Lovćena, hiljadama godina unazad, otvorio prijateljska vrata ove mitske planine.

Mnogi svjetski putopisci podjednako su se divili crnogorskoj hrabrosti i crnogorskom gostoprimstvu, jer to su dvije strane, jedne te iste medalje, divili su se kao što se danas dive nježnim kraljevsko ljubičastim bojama ovog cvijeta, ali i otportnosti koju isti demonstrira kada počnu duvati jaki vjetrovi ili kad upeku vreli sunčevi zraci.

Okrenut ka Cetinju, ovaj cvijet odiše građanskim karakter ali Gospodine Abazoviću, njegovo korijenje ostaje čvrsto vezano za Lovćen, jer i cvijet je svijestan da ga to korijenje čini posebim, a da je bez njega samo običan cvijet, lijepa forma bez suštine, imena i prezimena.

Godine 1918., Crna Gora u svojoj hiljadu godina dugoj istoriji, je jedini put suštinski okupirana i porobljena. Te godine i godinama koje su slijedile, neko je namjerno gazio i čupao posebnost crnogorskog bića. Tokom te okupacije mučeni su i mučki ubijani najbolji među nama. Pobijeno je preko četri hiljada rodoljuba i popaljeno preko pet hiljada kuća.

Tih godina dok je gorjela Crna Gora, iz pepela u vječnost vinuo se slobodarski crnogorski orao.

„Braćo, danas, kad smo izgubili ovu bitku, počeo je naš rat. Rat u kome mi nećemo pobijediti ali se nikad nećemo umirit’, nikad se nećemo predat’, jer ako se mi umirimo, ako mi ne poginemo, nikad više neće bit’ Crne Gore. Mi moramo poginut’, da bi poslije nas živjela ideja o slobodnoj Crnoj Gori. Ta ideja će živjet’ i jednoga će dana naša đeca, naša unučad, na toj ideju sagraditi novu, slobodnu Crnu Goru. Braćo, poginućemo za PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE“ – crnogorske patriote založili su sopstvene živote, sopstvenu budućnost, zarad Vaše i moje sadašnjosti. Ako ništa drugo, naša moralna i ljudska dužnost je da ih čuvamo od zaborava, ne zarad podjela, već zarad prava, časti i slobode.

Gospodine Abazoviću, ovako izgleda kada neko gleda naprijed, ali ne iz udobne i tople fotelje 2020. godine u 2024. godinu, već iz hladnih crnogorskih šuma januara 1919. godine u najljepše majsko jutro 2006. godinu. Bezuslovnih stotinu godina vizije, naspram Vaše osveštane uslovne i krnje četri.

I ne Gospodine Abazoviću, nijeste Vi i Vaše kolege posljedni bastion odbrane Crne Gore, to su oni ljudi koje ste početkom septembra nazvali „lelekačima“.

Gospodine Abazovići, mi nijesmo lelekali, već poručili da je Crna Gora vječna, jer ma što bilo, novo jutro će svanuti i na Lovćenu nići će još jedan cvijet iz kamena, tako da budite relaksirani i pamet u glavu, jer kao i 1918-u tako će i 2020-u cijeniti crnogorska istorija, a ne Vi i ja.