Djevojčica koju su Škorpioni 16 puta upucali postala potpredsjednica Skupštine Kosova

Piše: Dragan Bursać

Jeste li čuli za Sarandu Bogujevci? Ona je čudo od djevojke. Ona je borac. Ona je osoba koja preživljava u inat zlu i zvijerima zla i rata. Ona je čudo koje pokazuje da je život neuništiv. Ona je trn u oku nacionalističkim monstrumima!

Ona je djevojka koja svojim životom priča jednu nevjerovatnu, strašnu, a istinitu priču.

Saranda Bogujevici, od djevojčice kojoj su ”Škorpioni“ prije 22 godine masakrirali i pobili cijelu obitelj, od djeteta koje je upucano čak 16 puta do potpredsjednice Skupštine Kosova, Saranda svjedoči svojim životom o zlu koje je njeno tijelo, njena duša i njeno srce osjetilo i preživjelo.

Pakao u ulici Rahmana Morine 7

Ali krenimo redom i podsjetimo se tog strašnog dana u realizaciji srbijanskih “Škorpiona“:

Tačno prije dvadeset dvije godine, 28. marta 1999. u ulici Rahmana Morine broj 7 u Podujevu desio se masakr neviđenih razmjera. Srpska jedinica “Škorpioni“, upravo ona koja je zdušno učestvovala u srebreničkom genocidu, sa svojim psima rata upala je u dvorište porodice Haljima Gašija i zvjerski pobila 14 žena i djece.

Saranda Bogujevci gleda ispred sebe. Ima 13 godina i cijeli život pred sobom. Gleda dvorište, gleda bašču, gleda kuću… I vidi četrdeset naoružanih srpskih specijalaca kako upadaju među žene i djecu. Gleda i vidi sebe, van sebe od straha, kako se samo dijete može uplašiti.

Vidi kako ih „Škorpioni“ prvo naguravaju na kraj bašče. Vidi kako se smiju, dok psuju i udaraju žene i djecu. Onda, onako u bijesu i bunilu, izguravaju sve, njih 19 na ulicu. Na nekakav pretres.

Saranda mahinalno stavlja ruke u džepove. Da se zaštiti od stranaca, neznanaca. Od tih čudnovatih zlih očiju koje su došle ko zna od kuda da ih unište. Niko razuman ne zna zašto. A došli su ti „Škorpioni“ osokoljeni klanjima po Bosni sa aminom Miloševićevim i države Srbije da ubijaju poput hijena nejač na Kosovu.

Saranda čuje kako se vojnici u uniformama sprdaju sa djecom. Jedan je pronašao klikere kod njenog brata. Uzeo je djetetu klikere, gurno ga i opet se nasmijao. Saranda se trese i promatra. Vojnik pita ko je majka djetetova? Pojavljuje se mati Sarandina, blijeda. Vojnik baca klikere njoj pod noge. Za uspomenu od sina, valjda. Nakon samo par sekundi žene i djeca su dovedeni na kraj dvorišta.

Saranda čuje svoju strinu Šefkatu kako govori monstrumima na srpskom „pa to su samo deca… kako možete, imate li vi srca?“.

A onda počinje pakao masovnog strijeljanja. Vojnici nasumično pucaju prvo u žene koje uz jauke padaju po dvorištu, a onda prelaze na djecu…

Saranda Bogujevci o tom momentu kaže:

“Pogođena sam u nogu. Neko je krkljao. Ponovo su pucali. Pogođena sam zatim u ruku i leđa. Podigla sam glavu i vidjela brata Genca koji mi je rekao ‘vidi šta su uradili bratu’, kojem je bilo raznijeto pola glave. “

Djevojčica u krvi izmasakrirane braće

Dijete gleda raznesenu glavu svoga brata. Možete to li shvatiti dok je monstrumi nastavljaju rešetati?! I to kako. Saranda dobija dva metka u nogu, jedan u leđa i čak 13 u ruku. 16 paklenih metaka. Na dijete! A ona je još imala sreće. Preživjela je. I tako poluživa okrenula je glavu na drugu stranu. A na drugoj strani leži njen brat Fatos sa rupom u stomaku. Saranda mu govori, koliko govoriti može, dok iz pluća šište krv i zrak, da se dječak pravi mrtav. Ovaj haos traje svega minut, možda dva…

Tog jutra 28. marta 1999. u dvorištu Halima Gashija ubijeno je sedmoro djece i sedam žena:

Shpetim (1989.) i Shpend (1986.), sinovi Safeta Bogujevci, njegova supruga Sala (1960.), Nora (1984.), kćerka Seljatina Bogujevcija, njegova supruga Shefkate (1956.), Shehide Bogujevci (1932.), Nefise Bogujevcu Llugaliu (1945.), sestra Seljatina i Safeta, njena snaja Fezdrije Llugialiu (1978.), Dafina (1990.), Arber (1992.), Mimoza (1995.) i Albin (1997.), deca Envera Durići, Fitnete (1963.), Enverova supruga i Isma (1930.), Enverova majka.

Fatos, Saranda i Jehona Bogujevci, djeca koja su preživjela strijeljanje, otišla su da žive u Englesku. Oni su na dan strijeljanja imali 11, 12, odnosno 14 godina.

Eto, tako je bilo tog 28. marta 1999. godine i tako je Saranda, pukim slučajem ili Božijom voljom ostala jedno od preživjele djece.

A danas?

Danas će ova mlada žena, biće to bezmalo u dan, biće izabrana za potpredsjednicu kosovske Skupštine. I ona je ta, koja umjesto mržnje zastupa dijalog, zastupa inkluziju svih članova kosovskog društva. A mogla je biti izjedena i u mržnji i u rasulu nakon horora koji su joj priredile srpske vlasti.

Pronalazak nestalih

Jesenas je Saranda u skupštini Kosova, jasno i glasno poručila ispred svoje partije-Pokreta Samoopredjeljenje:

“Vlada Kosova mora insistirati na rešavanju pitanja nestalih u potpunosti u skladu sa međunarodnim standardima i mehanizmima. Skupština traži od vlade Kosova da se ne složi da razgovara sa bilo kojim zvaničnikom iz Srbije, a da odmah ne pruži informacije o prebivalištu svih osoba koje nisu pronađene u ratu 1999.godine”.

Jer je to njen zavjet prema svojim članovima porodice, ali i prema svim nestalim u agresiji Srbije na Kosovo 1999. godine. A takvih je mnogo. I da, država Srbija sa svojim zvaničnim organima mora pokrenuti akciju, mora doći do informacija i prezentovati ih kosovskoj strani. To je najmanje što može uraditi, nakon zla koje je posijala prije više od dvije decenije.

U intervjuu za Rojters iz 2017. godine Saranda će reći:

“Ja volim život, ali istovremeno osjećam da imam moralnu obavezu prema Kosovu, prema Engleskoj i prema čovječanstvu da učine nešto na temelju onoga što sam doživjela.”

A šta smo mi učinili da Sarandina priča postane svima vidljiva, šta smo učinili da se svi, ali svi monstrumi adekvatno kazne i da se, što je najvažnije nestale osobe nađu, kako bi se zlo jednom za svagda zaustavilo i nikad ne ponovilo.

Saranda je prvo preživjela, pa svjedočila istini, pa se obrazovala, pa zauzela važnu političku poziciju u svojoj zemlji. Ona je učinila hiljadu puta više nego dovoljno.