Kako je Osimov saigrač spalio sarajevsku Vijećnicu

Ko pali knjige, palit će i ljude. (Tomas Man)

Piše: Dragan Bursać

Priča je potpuno nevjerovatna, a opet istinita. Mladić, suvonjav i okretan, došao je te 1960. godine iz Bileće u sarajevski Željezničar. Igrao je na mjestu centrahalfa u najpoznatijoj fudbalaskoj generaciji sigurno najslavnijeg bosanskohercegovačkog nogometnog kluba.

Navijači Željini mogu vam napamet izdeklamovati imena te čuvene, legendarne generacije. Uz Dusparu, Radovića, Štaku, Kapidžića, Jovičevića, Gašića, Osima, Jusufbegovića, Vrepca i Kulovića, bio je tu još jedan mladić koji se kalio u Željezničaru. I ne da se kalio, ponosio se tom svojom epizodom toliko da je i 30 godina nakon toga u gornjem lijevom džepu košulje nosio fotografiju na kojoj je treći s lijeva uz poborojane legende. A ko se ne bi ponosio?

I te noći 25. na 26. avgust 1992. godine Osimov saigrač imao je zajedničku fotografiju pored sebe, uz sebe. U tom trenu jedini foto-dokument koji je svjedočio o silnoj generaciji i njemu u njoj. A onda je naredio paljbu po gradu…

Četnički Neron na brdima oko Sarajeva

Osimov saigrač zove se Tomislav Šipčić i komandant je Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srspke. Po činu je general-major. Od zapaljivih granata u mraku moći gori Vijećnica, arhitektonski biser Bosne i Hercegovine, u kojoj je tada bila smještena Nacionalna i univerzitetska biblioteka.

Rezultati nekadašnjeg centrahalfa: Ubijeni Aida Buturović, Adela Leota, Mirko Azinović i Ante Slavko-Kovačić. Spaljeno dva miliona knjiga i 300 rukopisa u bibliotečkim artefekaktima. Počinjen urbicid, kulutroicid i elitocid. Neki će reći – bilo je to najveće spaljivanje knjiga nakon spaljivanja Aleksandirijske biblioteke i Hitlerovih plamenih noći.

Nije se tu zaustavio Šipčić, o ne. Za vrijeme njegovog komandovanja korpusom, od maja do septembra 1992. godine, ubijeno je 138 djece, više od 1.200 civila, uništeni su Orijentalni institut u Sarajevu, Olimpijska dvorana Zetra i Dom mladih Skenderija. Jednom riječju, bila je to silina zla od koje se ledila krv u žilama. Od nekadašnjeg igrača Željezničara, od nečovjeka, koga su i klub i grad ugostili i kao svoje dijete primili te 1960. godine, kad je došao iz Bileće. I tako se, valjda, zahvalio i klubu i gradu i građanima Sarajeva. Uništavajući sve živo i sve lijepo u tom gradu pod sobom.

A mogao je – zapravo, morao je – general Šipčić, kao prvi komandant korpusa koji je držao u okruženju grad-heroj, zaustaviti monstrume koji su to radili, a ne obrnuto – rukovoditi im svojom komandom, svojim naređenjima i svojom odlukom da pokuša spaliti Sarajevo. Oni koji znaju Tomislava Šipčića svjedoče kako je prije dolaska na brda iznad grada, godinu dana ranije, u Ljubljani okrenuo topove i haubice na Cankarjev dom i time pokazao da mu kultura, grad, sloboda i građani znače samo jedno – topovsko meso u ime “velike Srbije”.

Laž o bacanju srpske djece lavovima

Ono što nije realizovao u Ljubljani, okrutno je uradio Sarajevu. Centarhalf Željin centrirao je ubitačne granate po gradu. Jedna od njih tako u redu za hljeb u tadašnjoj Ulici Vase Miskina 27. maja ubila 26 Sarajlija i ranila njih 108.

I da je samo to, a to je i đavolu previše. Ne, Šipčić Tomislav tvorac je jedne od najmonstruoznijih laži u modernoj istoriji ratovanja – one po kojoj su Sarajlije bacale srpsku djecu lavovima. Tako u beogradskoj Politici na datum 16. jul 1992 godine piše ovo: “Komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, general-major Tomislav Šipčić, kako javlja Srna, optužio je danas muslimanske snage da bacaju srpsku decu lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu.

General Šipčić je o tome telegramom obavestio načelnika Štaba snaga UNPROFOR-a, brigadnog generala Luisa Mekenzija. U telegramu se, takođe, navodi da su muslimanske snage u ‘Pionirskoj dolini’ kod zoološkog vrta formirale koncentracioni logor za Srbe. Šipčić je pozvao Mekenzija da učini sve kako bi se zaustavilo zlostavljanje i brutalno ubijanje Srba.”

Zastrašujuće!

I, šta bi na kraju sa centarhalfom, masovnim zločincem, prvim gospodarom urbicida, kulturocida i elitocida? Šta bi sa kreatorom najmonstrouznije laži ratu na teritoriji Bosne i Hercegovine? Pa, eno ga u Beogradu. Živi spokojno, kao slobodan čovjek, bez bilo kakve kazne, sa nekakvom, nikad do kraja, sprovedenom istragom i bez reakcije sudstva i tužilaštva. Živi potpuno mirno i normalno, kao da se ništa desilo nije.

A svi oko njega – i Slobodan Milošević, i Radovan Karadžić, i Ratko Mladić, i njegovi nasljednici, Stanislav Galić i Dragormir Milošević, svi su optuženi i sa punim pravom usuđeni za zlodjela koja su učinili. Samo, eto ovaj demijurg, pokretač zla, ovaj neuspješni Željin fudbaler, ovaj malograđanski Neron, živi poptuno bezbrižno, bez osjećaja krivice, bez srama, stida, ali i potjernice.

U ratu se ne gube životi, nego ubijaju ljudi

I tako se obistinila zlokobna sentenca velikog Tomasa Mana sa počeka teksta – odistinski, ko pali knjige, paliće i ljude. U Bosni i Hercegovini većinom nekažnjeno – i za paljenje knjiga, i za paljenje ljudi. Žena i djece, dodao bih.

U jednom intervjuu za Srpske gradske novine, list koji je izdavao Pres centar samozvane srpske opštine Novo Sarajevo te 1992. godine, zločinac Šipčić će reći i ovo: “I rat je nekakva utakmica. U sportu, međutim, sve nekako možeš popraviti, a u ratu se gube ljudski životi. Tu je apsurd te sličnosti, i kroz rat se stvaraju prijateljstva…”

U ratu se, generale, ne gube životi, nego se ubijaju ljudi, i to planski, kao naprimjer od tvoje zločinačke ruke, i zato je ovoj utkamici, osim Božjeg sudije, nepohodno djelovanje i zemljaskih sudova. Jer, nije li neshvatljivo i ljudskom umu nepojmljivo da je ubica po komandnoj odgovornosti i neronski priroman sarajevske Vijećnice potpuno slobodan čovjek, tu, nekih par stotina kilometara od nas?