Crna Gora kao duhovna kolonija Crkve Srbije nikad ne može biti demokratska

Najavljeno ustoličenje na Cetinju je zlonamjerna medijska predstava već proglašenih gubitnika, kojoj treba dati adekvatan odgovor. Iz ovog razloga protestni skup na Cetinju mora biti najava neke buduće Gandijevske pobjede građana Crne Gore, koja je jedini civilizovani način da naša država pokaže da zaslužuje bolje nego što je u proteklih 12 mjeseci dobila.

Za Antenu M piše: Jovan Čavor

Śećam se jedne od svojih prvih naučnih konferencija kojoj sam prisustvovao na samom početku magistarskih studija. To je bila međunarodna konferencija “Kulture u Dijalogu” na Filološkom fakultetu Beogradskog Univerziteta, sada već podaleke 2012.

Jedan detalj toga vrijednoga iskustva ostao mi je urezan u śećanju zbog njegove neobičnosti; a to jest, da je od svih izlaganja koje sam tamo čuo, najveći utisak ostavilo na mene izlaganje — sveštenog lica. Pomalo začuđen njegovim prisustvom na toj konferenciji, pažljivo sam slušao i bio prijatno iznenađen izlaganjem čovjeka u mantiji i njegovim fantastičnim zaključcima o famoznom djelu Migela de Servantesa, Don Kihotu.

Između ostalog, zapamtio sam jednu od njegovih vrijednih opservacija, kao jednu od ključnih poruka de Servantesovog djela, koja je od prilike glasila: da čovjek koji živi u dijalogu sa ljudima živi u istini, dok onaj koji bira živjeti van tog dijaloga živi u laži.

Više godina kasnije, radeći na doktorskoj disertaciji, naišao sam na tekstove ruskog teoretičara i filozofa Mihaila Bahtina i njegovu teoriju dijalogizma, koja upravo nalaže da je suština ljudskog života u dijalogu sa ljudima iz našeg okruženja.

Prema toj teoriji, dijalog daje ključni smisao našim životima i određuje njegov kvalitet. U idealnim uslovima, to je dijalog utemeljen na povjerenju, iskrenosti, i zajedničkom strijemljenju ka stvaranju nekog boljeg svijeta. Međutim, znao je Bahtin i upozoravao da se kvalitet dijaloga oslanja na društveno-politički kontekst u kojem se on odvija, kao i na društvena pravila i vrijednosti koje su na snazi, a koja znaju biti daleko od idealnoga.

U suštini, tamo đe nema prostora za kvalitetan dijalog, tu nema boljitka; stoga je Bahtin i tvrdio da “kada je dijalog završen, sve je završeno".

Vrlo lako je dokazati validnost ove Bahtinove teze. Dovoljno je uporediti bilo koju demokratsku zemlju sa bilo kojom zemljom teokratskog ili autoritarnog uređenja. U prvom slučaju dobijamo primjer društva koje se temelji na slobodi govora i dijalogu na svim društvenim nivoima, koji je usmjeren ka istini, uspjehu, i opštem društvenom dobru; u drugom slučaju dobijamo cenzuru, dogmu, obmanu i opstrukciju dijaloga i dijalektike koji podupiru zdrave temelje naprednih društava. Onda se, dakle, nije čuditi dijametralnim razlikama između blagodeti demokratije srećnih zemalja, odnosno bijede represivnih monologa teokratije ili autoritarnih režima u kojima je dijalog van nametnutih narativa opstruisan ili zabranjen — i đe je time “sve završeno” i unaprijed osuđeno na propast.

Rado bih danas upitao onog mudrog svestenika sa konferencije: Ide li danas Crna Gora demokratskim dijalogom dijalektike ka svojoj istini, ili pak tone u teokratskom monologu samoobmane i laži? Odgovor je ipak jasan: Iako je dugo odolijevala pritiscima, Crna Gora je konačno poklekla pred naletima društvene lobotomizacije, tako birajući put krupne laži kao temelja svoje budućnosti.

Od Avgusta prošle godine, Crna Gora je teokratska država i kolektiv ljudi koji je većinski umjesto dijaloga i dijalektike izabrao dogmatski monolog vjerske organizacije koja sada de facto upravlja državom kroz njene eksponente u trenutnoj vlasti.

Dijalog kao demokratsko sredstvo potrage za istinom zamijenjen je dogmatskim monologom laži — koji je, kao u svakoj teokratiji, po uvjerenju pastve neupitan. Shodno tome je bila neupitna istinitost narativa “krađe svetinja” na kojem je ova crkva osvojila vlast, isto koliko i istinitost tvrdnji da se Koronavirus ne prenosi tokom pričešća istom kašičicom, ili da tamjan ubija taj zli virus. Po istoj logici je jednako neupitna i viševjekovna tradicija ove crkve u Crnoj Gori.

Medjutim, to što ove “neupitnosti” u nijednom pogledu ne korespondiraju sa istinom ne predstavlja problem po novi društveno-politički model crnogorske zajednice — jer on se oslanja na bezuslovnu pokornost, poniznost i ispijeni um velikog broja njenih gradjana koji slijepo vjeruju crkvi, a ne zdravom razumu.

Shodno tome, osvajačka misija Srpske Crkve u Crnoj Gori polako uspijeva. Poput autoimune bolesti, ona sa trona Svetog Petra Cetinjskoga, koji je vjekovima bio simbol slobode, kao i izvor razuma i blage riječi pomirenja i spasenja, uspijeva okrenuti Crnu Goru samu protiv sebe.

Kao plod njihovog višedecenijskog truda, danas vidimo vjerovatno najdublji rascjep pravoslavnog stanovništva u Crnoj Gori u njenoj istoriji, kao i apsurd braće, rođaka, kumova i komšija pravoslavne vjeroispovijesti na sučeljenim stranama.

Ipak, kao par excellence politička organizacija, ona putem vješte propagande uspijeva kamuflirati svoju agendu, i svoju krivicu svaliti drugdje. Koristeći se malignim (i po njihovu pastvu neupitnim) narativom o Crnogorcima kao nepostojećoj naciji, milogorcima, te Crnoj Gori kao privatnoj državi vladajućih struktura, ova organizacija vec dugo istrajava u perfidnom poistovjećivanju crnogorske državnosti i nacije sa minulom vlašću, time podrivajući njen legitimitet i viševjekovni kontinuitet, i što je najvažnije — tako uspijevajući da skorašnji pad DPS-a iskonstruiše kao pad same države.

Ovaj plan su objeručke prihvatili predstavnici Crkve Srbije u trenutnoj vlasti, pa smo se konačno uvjerili u ono što su i ptice na grani znale: da su dugogodišnji crnogorski opozicionari (uključujući sramotni, izdajnički GP URA) oponenti crnogorske države i njene demokratije, a ne DPS-a.

Na posljetku, pokazalo se da kao duhovna kolonija Crkve Srbije i njene antidržavne političke misije, Crna Gora nikada ne može biti demokratsko društvo. Jer u demokratiji smjena vlasti treba da predstavlja demokratski refleks ka boljitku društva — a nikako samouništenje vlastite državnosti i rušenja same demokratije koju ova crkva od vajkada zagovara, i kojoj u proteklih 12 mjeseci svjedočimo.

Protestni skup građana koji je zakazan za 05.09 na Cetinju, samo je prirodna reakcija na gore navedeni splet okolnosti. Pogubna ideologija srpskog sveta, te kiklopska svijest i teokratsko-autoritarni monolog na kojem počiva, pokušava se trajno ukorijeniti u Crnoj Gori. To je ideologija čije je najbolje oličenje, nažalost, jedna uništena, osiromašena i u laži izolovana Srbija.

Po Bahtinijanskoj teoriji, to je dakle monologna, obmanjivačka, poražena ideologija za koju je već odavno “sve završeno”, samo je pitanje krajnjeg bilansa štete u koji se Crna Gora pokušava uvući. Dakle, najavljeno ustoličenje na Cetinju je ništa više nego zlonamjerna medijska predstava već proglašenih gubitnika, kojoj treba dati adekvatan odgovor. Iz ovog razloga protestni skup na Cetinju mora biti najava neke buduće Gandijevske pobjede građana Crne Gore, koja je jedini civilizovani način da naša država pokaže da zaslužuje bolje nego što je u proteklih 12 mjeseci dobila, i da odbija nasjesti na još jedan pokušaj destabilizacije od strane uzurpatora crnogorske državnosti i njene demokratije.

Na posljetku, Crna Gora mora naći novi put, jer je putevi 90-ih ne mogu odvesti u budućnost boljeg života njenih mlađih generacija. Ona stoga mora naći kritičnu masu i nosioce tog novog talasa koji neće izdati interese svoje đece.

Za takav poduhvat potrebna je i nova društveno-politička matrica, za čiju koncepciju bi poslužio savjet američkog vizionara i izumitelja Bakminstera Fulera: “Nikada ne mijenjate stvari boreći se protiv postojeće realnosti. Da bi ste nešto promijenili, izgradite novi model koji stari model čini zastarjelim”. To je nešto u čemu prethodna vlast nije položila ispit, a neka buduća će morati ako Crna Gora želi ići stazama nekih srećnijih i uspješnijih društava.

(Autor je doktor primijenjene lingvistike, doktorirao je 2020. na Oklandskom Univerzitetu, na temi identiteta)