Srednjičari s ukusom ananasa

Piše: Stefan Todorović

Ni petnaest dana nakon cetinjskih dešavanja i barikada bivši i sadašnji suverenisti, bivši i sadašnji liberali, Amfilohijevi autonomaši i poštovaoci, a Joanikijevi „protivnici“, koji tih dana nijesu imali hrabrosti stati na branik Crne Gore, ne mogu se pomiriti s činjenicom da na Cetinju građani nijesu branili „Milove milione i kriminalce“ nego dostojanstvo građanske, sekularne, antifašističke i evropske Crne Gore.

Na sve načine i u svakoj prilici pokušavaju relativizovati veličanstveni otpor koji je pružila građanska svijest, ne pristajući na poniženje duhovnog, kulturnog, državnog i istorijskog središta Crne nam Gore.

Najviše u “nepočinstvima” prednjače autori i komentatori okupljeni oko provladinog biltena, otkrivajući nam svo posrnuće nekadašnje suverenističke i emancipatorske misli okupljene oko koncerna „Vijesti“.

Naslanjajući se konstantno na prisustvo DPS funkcionera i poslanika, u svojim autorskim podmetačinama i proizvoljnostima pokušavaju sami otpor vezati za sve loše što ta partija simbolizuje, izmjestivši fokus sa suštine problema i gušeći širenje opravdanog bunta građana.

U svojim konfabulacijama na bestijalan način zauzimaju imaginarni srednji put i pingvinsku neutralnost. Zapravo, forsiranjem imaginarne sredine pokušavaju oprati sebe od davanja podrške trenutnoj vlasti, odnosno oprati se za kolaboraciju s velikosrpskim nacionalizmom u produženom trajanju.

Jedan od kolaboracionista u posljednjoj kolumni priznade da je „srednjak“ jer i sam voli da pokaže srednji prst, a zapravo je, po definiciji koju je u nekoj od svojih kolumni iznio Andrej Nikolaidis, jedan obični ‘srednjičar’— „zagovornik ideje da je istina uvijek u sredini, baš kao i mudrost.

Ako jedna strana tvrdi kako je Zemlja okrugla, a druga da je ravna ploča, mudar čovjek će znati da je nužno primijeniti inkluzivni pristup, koji će uključiti oba viđenja, tako da se niko ne osjeti gubitnikom, još manje glupakom. U politici ta ideja svoj izraz nalazi u takozvanim partijama centra, posvećenim takozvanom dijalogu i takozvanom kompromisu između takozvanih ekstrema.

Ako jedna strana ima ekstremnu namjeru da spali jedan grad i pobije njegovo stanovništvo, dok se druga strana ekstremistički drži odluke da to ne dopusti, razumna mjera kompromisa je da bude spaljeno pola grada i da bude pobijeno pola njegovih stanovnika. U prošla vremena, kada je politička kultura bila na znatno nižem nivou, zastupnik te ideje bio bi obješen na glavnom gradskom trgu. Danas takav ima titulu međunarodnog posrednika.“

U slučaju Cetinja jasno je bilo svima, pa i našem kolumnisti s ukusom ananasa i njegovim kolegama iz zajedničke im medijske straćare, da je jedna strana, velikosrpski nacionalizam, imala namjeru da ponizi i pokori prijestonicu i simbol jedne države, dok je druga strana bila odlučna da joj to ne dozvoli.

Krenulo se od najave za održavanje „crkveno-narodnog“ sabora uz prisustvo mnogobrojnih visokih zvanica i vjernoga naroda, od scenarija viđenog ispred podgoričkog hrama, da bi se, eto, našao kompromis u održavanju svečanosti unutar zidina manastira koji je trebalo da zadovolji „dva“ ekstrema. Međutim, građani za koje je sam čin neprihvatljiv i predstavlja poniženje, bez obzira na njegovu brojnost i planiranu velikonacionalističku koreografiju, bili su odlučni i istrajni u svom otporu do kraja, ogolivši pogubno djelovanje crkve Srbije i kvislišku politiku vladajuće većine.

Na kraju se sve završilo nasilničkom slikom desanta uz pancirsko ćebe, duge cijevi i oblakom suzavca iznad grada, slikom očito nedovoljno jasnom da navedeni ‘srednjičari’ uvide ko je agresor, ko napada, a ko se brani. Očito je kolaborantska svijest kod njih odnijela pobjedu nad istinom i stvarnošću, pa sad lovi u mutnom, traži opravdanje.

Ne žele se viđeti istinske poruke poslate sa posljednjeg skupa protiv agresije kvislinške Vlade i crkve Srbije, poruke poput: „pravda i istina ne stanuju u etničkoj, nego u etičkoj zajednici; politika krvi i tla ovđe je poražena ’45, crnogorski antifašisti tada su iscrtali put sa kojeg nam nema skretanja; ne bratstvu i jedinstvu u porijeklu i krvi, nego bratstvo i jedinstvo u privrženosti vrijednostima koje dijelimo, za koje se i borimo; pravda i istina moraju biti preče od nacije i religije; ima li ikoga u Crnoj Gori kome nije jasno da je spriječen helikopterski desant na Rumiju nikad ne bi bilo ni helikopterskog desanta na Cetinje.

Poštovane Cetinjanke i Cetinjani, poštovane građanke i građani Crne Gore, jedno vas molim, neka u vašim srcima nikada ne bude mjesta za mržnju jer onoga trenutka kad počnemo mrziti, Vučić, Joanikije, Krivokapić i Abazović su pobijedili… Cetinje su napali u ime mržnje i podjela, recimo im, nema mi i oni, svi smo braća i sestre, svi smo mi, jedan svijet, jedna borba, jedna Crna Gora, jedna borba za slobodnu, uspravnu, evropsku i demokratsku Crnu Goru u kojoj nema dominantne vjere koja druge tlači i nema dominatnog naroda koji druge tlači, onu Crnu Goru u kojoj nema manjinskih, nego samo manje brojnih naroda, onu Crnu Goru u kojoj nema građana drugog reda, onu Crnu Goru koja će pobijediti Vladinu politiku aparthejda i segregacije…“

Navedene poruke gromoglasno pozdravljene od preko dvadeset hiljada ljudi na Dvorskom trgu na Cetinju razaraju kolaborantsku suverenističku svijest koja ih pokušava neutralisati, zaglušujući javnost marginalnim likovima koji psuju muslimansku majku i lažnom pričom o dva ekstrema, o borbi između srpskog i crnogorskog nacionalizma koji u zadnjoj bestidnoj konstrukciji prerasta u borbu između „svesrpskog nacionalizma“ i „lukrativnog semiustaštva“ sa još bestidnijom karakterizacijom pomenutih poruka kao „govora zajapurenih komitskih cvekli.“

Zaista bijedno! Ne zaslužujete odgovor pokazivanjem samo jednog ili dva srednja prsta, nego preko dvadeset hiljada podignutih srednjih prstiju direktno s Dvorskog trga i da vam je malo. MRŠ!