6 °

max 19 ° / min 6 °

Četvrtak

28.10.

19° / 6°

Petak

29.10.

19° / 10°

Subota

30.10.

19° / 11°

Nedjelja

31.10.

18° / 11°

Ponedjeljak

01.11.

13° / 10°

Utorak

02.11.

19° / 13°

Srijeda

03.11.

15° / 12°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Bal vampira na Balkanu

Stav

Comments 7

Bal vampira na Balkanu

Autor: Antena M

  • Viber

Za Antenu M piše: Boško Crnojević

Crna Gora je napadnuta, iznutra i spolja, od snaga koje žele da joj odrube glavu. Nerijetko se i čuje, iz usta srpskih popova, da im je cilj da zauzmu vrh Lovćena i postave kapelu. Nije to slučajno. Vrh Lovćena je simbol Crne Gore, istorijski, kulturni, i nacionalni. Njegoš, vrh inteligencije koju je ova zemlja dala, leži u Mauzoleju – slobodan. Okove hoće da mu stave oni što ga prisvajaju godinama, koji kažu da on nije crnogorski i da su zapravo Crnogorci zaluđeni jer misle da su – Crnogorci. Oni su Srbi, kaže dostavljeni mitropolit.

Tenzije jačaju i mnogi ukazuju da je to opasno. Čuju se zvuci Bosne devedesetih i opkoljenog Sarajeva. Sa jedne strane se kaže da to Srbi brane njihova vjerska i druga prava koja su ugrožena. Sa druge, crnogorske strane, imamo bunt protiv klerikalizacije države, ugnjetavanja nacionalnog dostojanstva Crnogoraca i pokušaja da se tekovine referenduma iz 2006. godine obesmisle.

Koje su stvarno razmjere krize u Crnoj Gori? Je li ovo samo naša stvar ili je ipak posljedica nečeg što se dešava u regionu bivše Jugoslavije ili čak šire – posljedica krize Evropske unije? Ovo nije bitka između lokalnih Srba i Crnogoraca. Ovo je sudar ideologija. Kao i do sada, podjela je na ne koji hoće Zapad i one koji ga suštinski odbacuju.

Kriza Evropske unije i odlaganje proširenja

Evropska unija je - čulo se dosta puta - nastala na dogovoru Francuza i Njemaca da zakopaju vjekovne ratne sjekire i sarađuju. Tome je prethodilo priznanje odgovornosti i krivice Njemačke za ogromne gubitke ljudskih života i zvjerstva u kojima su mnogi nedužni ljudi skončali. Pravedno je sve što je dobro za Njemački narod, govorio je Hitler, i u namjeri da spasi „ugrožene“ Njemce uveo je svijet u rat. Danas, iz saradnje koja je napravljena na temelju priznanja krivice, teškog ali moralnog čina, sagrađena je Evropska unija, koja postavlja svjetske standarde u ekonomiji – u pravilima konkurentnosti, kvalitetu i bezbjednosti hrane, zaštiti potrošača – ali i po pitanju demokratskih vrijednosti.

Mnoge druge evropske zemlje počele su da uviđaju da je dogovor Francuske, Njemačke, Italije i triju zemalja Beneluksa dobra šansa. Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska i Danska pridružuju se 1973. godine. Grčka 1981. Španija i Portugal 1986. godine. Austrija, Švedska i Finska ulaze 1995. godine. Sve ove zemlje nisu bile pod snažnim komunističkim uticajem i nisu imale problema da uđu u jednu modernu zajednicu ekonomija koje stvaraju zajedničko tržište.

Krajem vijeka, pao je komunistički blok i prilika se stvorila da se Evropa konačno ujedini. Tada se Evropa upoznaje sa posljedicama komunističke vladavine: zemlje Istočne Evrope polako pregovaraju i ulaze u blok 2004. godine sa značajno oslabljenim državnim aparatima i ekonomijama, sklonosti ka korupciji i nižim standardom života. Evropski entuzijazam za proširenjem počeo je da jenjava kada je Zapad konačno uvidio da je Istok nešto drugo. Ovaj utisak je pojačan ulaskom Rumunije i Bugarske 2007. godine. Tada je Briselu bilo i više nego jasno – ne može EU biti sabirni centar malih i slabih država.

Unutrašnja pravila igre postaju teško izvodljiva. Nije isto sa 28 pa 27 članica kao sa 12. Treba zadovoljiti svaku članicu, svačiji nacionalni interes. Direktnih ingerencija EU, po Lisabonskom ugovoru iz 2007. godine, samo je pet – carinska unija, pravila konkurencije neophodna za unutrašnje tržište, monetarna politika za one koji imaju Euro, Zajednička trgovinska politika i zaštita morskih bioloških resursa. Sve drugo EU može da radi samo ako članice tako odluče. Za mnoge važne oblasti još uvijek je dovoljno da jedna članica uloži veto i eto blokade procesa odlučivanja.

Uprkos tome, Evropska unija je uspjela da stvori i zajedničko tržište ali i zajedničku vanjsku politiku, pa čak i zajedničku odbrambenu politiku. Uspjela je da pošalje vojne misije širom svijeta i time dokaže da može samostalno da koristi i vojne resurse. Međutim, EU je i dalje mrav među slonovima, u vojnom smislu. Njena ekonomska moć je jaka ali ne dovoljno da natjera ostale zemlje svijeta da baštine njene vrijednosti.

EU je dobila i nekoliko niskih udaraca iznutra. Najprije Bregzit i najezda evroskeptika koji su do temelja pokolebali EU. Zatim su Poljska i Mađarska iz reda demokratija prešle u autokratije i prekršile temeljnu vrijednost EU – vladavinu prava. Unija je ostala vezanih ruku.

Kada se sve to pogleda, Evropljanima je jasno: potrebni su rekonstrukcija Evropske unije, nova pravila odlučivanja i jače ingerencije. Sve ostalo je na čekanju, naročito proširenje.

To se vidi kada se pogleda o čemu se priča u glavnim evropskim centrima – Parizu i Berlinu. Raspravljaju li oni o Balkanu? O tome kada će neka od kandidata da uđe u EU? Ne. Teme su potpuno drugačije.

Istini za volju, da li su Evropljani u pravu? Nisu. Crna Gora, kao „prva sljedeća članica EU“, mogla bi da uđe a da ne proizvede baš nikakve negativne posljedice. Međutim, neće skoro ući, kao ni jedna zemlja sa Balkana.

Šta je problem sa Balkanom?

Na Balkanu je devedesetih prikazivana repriza zvjerstava viđenih u Drugom svjetskom ratu. Milošević i njegov režim uvjeravao je Srbe da su svi protiv njih, da su oni ugroženi, da im treba oružje da se brane. Govorio je da su se njihovi neprijatelji, Zapadne sile, pokrenule protiv njih da ih konačno unište. Nacionalizmom i mržnjom krenula je mobilizacija tog napaćenog i siromašnog naroda. Te sulude priče širili su mediji pod kontrolom srpskih službi, srpski „intelektualci“ i popovi. Sve to dok su druge komunističke zemlje glasno izgovarale da žele u EU i na Zapad.

Danas, Vučić, Vulin i Dačić, ostaci Miloševićevog vremena, pokreću inicijativu „Otvoreni Balkan“ po uzoru, kažu, na Njemce i Francuze, koji su saradnjom zaboravili na ratovanje. Jedan segment fali da bi ova logika stvarno imala smisla. Njemci su priznali krivicu. Srbija nije. Vučić kaže, u tekstu u kojem je objasnio svoje namjere, da se Srbija „izvinjavala za ono što jeste ali nije počinila“.

U uvjerenju da je politika goli interes bez imalo principa, Vučić misli da može prevariti čitaoce njegovog sumarnog teksta i predstaviti svoje namjere kao plemenite. On se nije makao sa pozicija koje je kao „klinac“, kako je rekao, imao devedesetih. Klinac ili ne, on danas navlači one iste crne oblake nad Balkanom kojeg želi da otvori.

Priču da su Srbi bili „ugroženi“, pratile su poznate epizode tragičnog kraha Jugoslavije: Beograd je tjerao Srbe na pobunu i slao tenkove, pa je onda došlo do genocida u Srebrenici i zločina na Kosovu. Region je umjesto privredno i politički važne zemlje u Evropi postao daleka periferija, baš kao što je to predvidio posljednji premijer te Jugoslavije, Ante Marković. To je istovremeno epilog jedne nacističke ideologije koja nije umrla sa Miloševićem, već je nastavila da živi u ljudima i organizacijama koje su preživjele njegov pad.

Danas, srpski mediji, „intelektualci“, popovi i vodeći političari bruje: Srbi su ugroženi. Njihove televizije i novine iznose ludačke teze, sve u pokušaju da opet mobilišu narod, da jednoglasno stane iza novog Miloševića, njegovog nekadanjeg učenika, Vučića. Svi zdušno upiru prstom u Crnu Goru kao mjesto gdje Srbi najviše pate. Možda Srbi stvarno jesu ugroženi, ali to može biti samo u Srbiji.

Ni jedna međunarodna organizacija koja se bavi ljudskim pravima nikada nije podržala tezu da su Srbi zaista ugroženi u Crnoj Gori, po bilo kom osnovu. Ni jedan izvještaj Savjeta Evrope o ljudskim pravima nacionalnih manjina, niti izvještaj Evropske komisije o napretku u dijelu o ljudskim pravima.

Crna Gora je nešto drugo. Ona je mudro izašla iz balkanske krčme 2006. godine, sa svim uvjerenjima i vrijednostima koje su joj brzo otvorili vrata UN-a, Savjeta Evrope i dali već 2010. status kandidata za članstvo u EU. Relativno brzo, 2017. postaje i član NATO saveza. Crna Gora je postala dio Zapada.

Kome to smeta?  Najviše onim „intelektualcima“ i popovima koji pretekoše pad Miloševića. Upravo je takvim ljudima i njihovoj krovnoj organizaciji – SPC, nakon tridesetog avgusta 2020. godine pripala moć da odlučuju ko će biti premijer a ko ministri u Vladi Crne Gore. Onda postaje jasna njihova strategija.

Treba ocrniti sve što je Crna Gora do sada postigla tezom da je to „spržena zemlja“ a generaciju političara koja je postigla te neizmjerljive uspjehe za jednu malu zemlju proglasiti – kriminalcima i lopovima. To su teze koje se čuju od aktuelnog premijera Krivokapića i njegovih ministara.

Zašto je Srpskoj crkvi toliko potrebna Crna Gora? Kao crnoj udovici, njoj treba istorijski legitimitet i kontinuitet kojeg nema, pa ga lažno stvara uzurpirajući Crnoj Gori istoriju i tron Sv. Petra Cetinjskog. Taj tron nikada nije pripadao nekom popu Srpske crkve, nego crnogorskim vladarima.

Dodatno, treba joj novac, koji dobija od posjetilaca Ostroga i drugih manastira, ali i hotela koje je Srpska crkva izgradila. Preduzetnički duh je nespojiv sa milostinjom, dobročinstvom, pa zato nije zapamćeno da je Srpska crkva iskoristila taj novac u dobrotvorne svrhe u Crnoj Gori.

Dakle nema danas u Crnoj Gori podjele na Srbe i Crnogorce, koje neko treba da miri. Ima podjele na one koji istinski žele Crnu Goru na Zapadu i one koji to fingiraju, jer zapravo baštine Miloševićeve vrijednosti. Onih za koje je Srebrenica genocid, i one za koje to nije. One kojima je Kosovo imaginarni dio Srbije i one kojima je Kosovo nezavisna država. Oni koji vide stvarnu ulogu SPC i one koji je podržavaju. To su dvije civilizacijski različite grupe.

Zaključak

Ne može se u EU sa onima koji i dalje veličaju Miloševićeva djela i logiku. Ne može se otvarati Balkan ako se prethodno nije učinilo ono što mora biti učinjeno: priznanje, istinsko pokajanje, pa tek onda saradnja. Ne postoje razlozi da ovaj region ne bude skup država koje su izrazito bliske, koje grade nove vrijednosti i time uspijevaju da budu na visini članstva u EU. Situacija u Crnoj Gori nije plod „istorijskih podjela“, nego ideoloških. Dva suprotstavljena sistema vrijednosti.

To nam oduzima vrijeme i energiju, ali nažalost ne zavisi od nas. Problem je veći. Pokajanje Srbije neće doći dok je Zapad na to ne natjera a Rusija ne prestane da je zdušno podržava. Tek kada Beograd progleda, možda Balkan bude otvoren i sunce probije crne oblake. Do tada, valjaćemo se u blatu, a možda opet u ratu.

 

Komentari (7)

POŠALJI KOMENTAR

Sol143

@Anthropos To je srž svega. Briljantno rečeno !

MNEJOCA

gosp. Boško Crnojeviću svaka vam je napisana rečjenica za poštovanje ... Samo slijep i nepismjen nebi znao koje su namjere i ciljevi srbije i spc prema VJEKOVNOJ I SLOBODNOJ CRNOJ GORI I NJEZINOM NARODU ...

Doctor Gachet

Odlicno! To je slika Balkana danas.