Naš je problem što je Zdravko premijer

Za Antenu M piše: Ahmed Avlijani 

Gledam nesrećnog premijera kako ga na beogradskom aerodromu dočekuje ministar poljoprivrede u farmerkama i naum mi pade jedna stara mudrost iz mog kraja.

Kako te kuća isprati, tako te selo dočeka.

I zaista, to je to.

***

Reče mi sinoć jedan cinik da on zna zašto je premijera dočekao baš ministar poljoprivrede.
Kaže da su iz Vlade Srbije vidjeli nokte u premijera i da su ga zato povezali sa poljoprivredom.
Ko će ga znati ima li šta od toga ali da je Bog dao da je poljoprivrednik. Sačuvao bi svoju čast i obraz a nas ne bi izlagao ovoj blamaži.

***

Možete o državi Srbiji i njenoj aktuelnoj politici misliti šta god hoćete ali joj neozbiljnost pripisati ne možete. Srbija je jedna ozbiljna država koja drži do sebe, svog ugleda u svijetu i kući, sa rasprostranjenom, efikasnom i profesionalnom diplomatkom mrežom naslijeđenom od SFRJ. To podrazumijeva apsolutno poznavanje diplomatskih manira i protokola.

***

Ne tako davno, polovinom februara ove godine, srbijanska premijerka Ana Brnabić donijela je na podgorički aerodrom 2000 doza vakcina. Dočekao ju je premijer lično, sa ministarkom zdravlja Jelenom Borovinić i članovima svog kabineta.
Taj svečani doček 2000 vakcina bio je za premijera Crne Gore jednako ponižavajući kao i ovaj u Beogradu.
Izgleda da mu je to, jednostavno, stil.

***

Još kada je u crnogorskom parlamentu prva apostolska Vlada izabrana većinom koja se utrkivala ko će više i sočnije "pljunuti" na Zdravka a on sve to zadovoljno posmatrao vidjevši predakšamski cilj - postaće premijer, bilo je očigledno da naš Zdravinjo ima stabilnu i jaku kondiciju da trpi poniženja i inferiornost. To će mu se vrlo brzo i zvanično priznati kroz nadimak - Rukoljub. Od tada do danas na domaćoj i regionalnoj sceni prijateljsko "pljuvanje" na premijera Zdravka postalo je stalna disciplina u srpskim političkim krugovima a Zdravko sve to "dostojanstveno" podnosi.

A koji je, u stvari, problem sa Zdravkom?

Nema nikoga ko sa Zdravkom nema problem. Ima ga on sa sobom, imaju ga njegovi sa njim i imamo ga mi sa njim.

Njihov problem sa njim

Kada je Matija Bećković, nakon opozicione izborne pobjede u Crnoj Gori kojoj je kumovao Dritan Abazović, izjavio da bi njega, Dritana, srpska omladina trebala da nosi na rukama u Beogradu, nije, naravno, to izjavio zato što je imao nekakvih simpatija prema Dritanu, nacionalnom Albancu na čelu građanske partije koja ima moć zlatnog glasa u Crnoj Gori - ljubav prema bilo čemu od to dvoje (Albanac i građanske partija i vrijednosti) mu ne ide uz ideologiju i karakter, već je mislio da će nova Vlada, čija je u to vrijeme personifikacija bio Dritan jer je od njega zavisila i on je bio najtanja srpska karika u njoj, Beogradu na dar donijeti Crnu Goru i predati je srpskom svetu.

Ta bi činjenica predstavljala simbolični kamen temeljac u temelju nove velike Srbije, projekta koji se pod nazivom "srpski svet" oživljava nakon kraha koji je krajem devedesetih doživio ostavivši iza sebe stotine hiljada žrtava i razorena društva, ekonomije i međunacionalne odnose u regiji.

Tome su se nadali gotovo svi u Srbiji i gotovo svi koji su glasali za promjene u Crnoj Gori a srpske političke elite diljem srpskog sveta povratak Crne Gore pod apsolutni patronat Srbije smatrali su svršenom stvari.

Taj posao, formalno, trebao je da im završi Zdravko.

No, što zbog otpora u domaćoj javnosti što zbog protivljenja međunarodnog faktora a što zbog činjenice da Crna Gora nije ona iz 1918. g. realizacija plana nije išla dinamikom kojom bi bili zadovoljni beogradski vladari i njihove podgoričke sluge pa su premijer Krivokapić, Dritan i Aleksa vrlo brzo počeli plaćati penale zbog nezavršenog posla a ponajviše premijer kojeg su iz Beograda "pljuvali" svi, od Đuke, preko Marića i Vulina do policajaca koji su na beogradskim ulicama preko Zdravkove štićene porodice slali jasne poruke.

Sve to učinjelo je da ruže na relaciji (re)frešovana Podgorica (ne smijemo zaboraviti da smo devedesetih imali sličan Titograd) - stari Beograd (tamo se ništa ne mijenja već dugo) ne da ne cvetaju nego iz dana u dan vehnu pa se na susret premijera "prve i druge srpske države" čekalo cijelih godinu i kusur dana a prekretnica je bila stavljanje Zdravka pod totalnu kontrolu u noći poznatoj po helikoptersko desantnom ustoločenju na Cetinju. Tom poslušnošću Zdravko je konačno zavrijedio pozov na beogradski kanabe.

Ostalo je istorija.

I kontinuitet "prijateljskog" ponižavanja u godinu i kusur dugoj sado - mazo političkoj igri u kojoj je Zdravkov mazohistićki pristup mnoge psihologe naveo na preispitivanje dosadašnjih saznanja o tom poremećaju.

Ima onih koji misle da se time ponižava i Crna Gora ali se sa njima ne mogu saglastiti jer kakva bi to Crna Gora bila kada bi je mogli poniziti Zdravko Krivokapić, Aleksandar Vučić, Ana Brnabić i onaj ministar poljoprivrede.

Njegov problem sa njim

Zdravkov problem sa sobom je što nema ličnog i političkog autoroteta kod kuće i tu se vraćam na početak i suštinu teme dana.
Kako te kuća isprati, tako te selo dočeka.
Paa, kako ga prati kuća selo ga je dobro i dočekalo.

Naš problem sa njim

A naš problem sa njim je najjednostavniji za objasniti. Naš je problem što je on premijer.
Ništa više. Ili ništa manje.

Ali, rješivo, inshallah.
Vrlo brzo.