Čopor protiv Draginje

Piše: Andrej Nikolaidis

Da sažmemo naš problem: ono što se kod nas predstavlja kao ljevica, u pristojnim je državama u zatvoru; ono što se kod nas naziva desnicom, u uređenim je državama hospitalizovano – za dobro zajednice, a i vlastito; ono što kod nas tvrdi da je konzervativno, u pristojnom je društvu, iz kojega još uvijek nije izbrisan stid, prepoznato kao ološ.

Pogledajte, recimo, vrle hrišćane i konzervativce iz Demokratskog fronta: Spasoja Tomića i Nikolu Goranovića.

Citiram: “Tomić je postavio fotografiju Vuksanović Stanković nakon što je primila treću dozu vakcine protiv koronavirusa, uz riječi “Draginja primila vakcinu, da i nju nešto ubode”. Na ovu objavu nadovezao se i Goranović koji je prokomentarisao “vidi se da joj je prijalo” i “samo da je duboko da ne iscuri vani”.”

Momčad je, dakako, lajala preko društvenih mreža. Da su to Draginji rekli u lice, Tomić bi dobio nogu u muda a Goranović u prkno; ili obratno, svejedno.

Gadosti koje su ova dvojica izrekli nemaju veze sa ideologijom i religijom. To je jezik ološi a ona, ološ, ne dobacuje do sistema mišljenja. Prosto: tako ološ zamišlja humor. To je rupetina, bezdan, koji se zabavlja tako što čitav svijet svodi na mjeru vlastite praznine.

Ali mi smo toliko propali da nema te gadosti koja će bilo koga ovdje politički koštati, kamoli dotući. Svi smo bezdan. Za nas važi: dno, to je ono visoko gore. Mi smo društvo apsolutne neodgovornosti. Gadost je naše prirodno okruženje. Više od toga: ona kao da je naš jedini zavičaj.

Pred Tomićem i Goranovićem je, dakle, svijetla politička karijera.

Draginju će, pak, nastaviti da vrijeđaju, privode i maltretiraju, što će ona stoički podnijeti. I uzvratiti svaki udarac. Zbog čega će je još više mrziti, još žešće vrijeđati.

I nastaviće se otužna priča: kako je sramota tako govoriti o ženi koja je “supruga i majka”. Ma hajde: a bilo bi ok da “supruga i majka” nije?

Prije nešto više od dvije godine mediji u okruženju objavili su priču o sistematskim, masovnim abortusima u Crnoj Gori – onima na koje se roditelji odluče nakon što saznaju da će im se, ne poduzmu li hitne i odlučne korake, roditi kći. Onome što sam tada o tome pisao nemam šta dodati. Ne zato što sam mudrac (prije sam luda), nego zato što se stvari kod nas ne mijenjaju, osim na gore.

Rečeni su tekstovi bili reakcija na RTL-ovu emisiju „Potraga“, u kojoj je konstatovano kako je praksa selektivnih abortusa u Crnoj Gori u zadnjih dvadeset godina rezultirala hiljadama preventivno eliminisanih kćeri.

Crnogorske sagovornice RTL-a svjedočile su o ženama koje su više puta prekinule trudnoću nakon što su saznale da nose žensko dijete. Neka nesretna žena je, navedeno je, imala više od trideset prekida trudnoće zbog „pogrešnog“ pola djeteta.

U emisiji je takođe navedeno da je u Crnoj Gori zabranjeno saznati pol djeteta prije 12 sedmice trudnoće. Pa ipak, laboratorije nude uslugu krvnih testova koji roditeljima omogućava da već unutar prva dva mjeseca saznaju stiže li im kuronja-našljednik, ili će mama trčeći na abortus.

Rezultat masovnih likvidacija djece koja su naumila roditi se kao ženska, ali neće dok im se otac i đed pitaju, poremećaj je polne strukture novorođenčadi, u čemu, ovo će ponosnim učiniti građane i građanke regionalnog „lidera u evroatlanstskim integracijama“ i „prve naredne članice EU“, Crna Gora drži evropski vrh. Zajedno sa sličnim joj zajednicama prosvijećenih građana/građanki kakve su Azerbejdžan, Jermenija i Albanija.

Uskraćivanje mogućnosti ženskoj djeci da budu rođena manifestacija je stravične društvene patologije, za koju je kriv petrificirani, retardirani crnogorski patrijarhat. To je, usto, manifestacija mizoginije najvišeg stepena.

Šta su povodom toga učinili crnogorska država i društvo, jednako prije dvije godine, kao i danas? Ništa, naravno. Prema tome, monstruozni stroj za proizvodnju sinova, ta pokretna traka koja počinje svadbom, nastavlja reprodukcijom (koja se odvija po principu: žensko dijete je greška koja treba biti ispravljena ili narednom trudnoćom ili abortusom) a završava testamentom kojim otac svu imovinu ostavlja sinu, može nastaviti da radi. Uz muzičku pratnju: svat do svata, kum do kuma, a đeveri na svom mjestu, što je žensko – u kontejner, rađaj samo mušku đecu.

Sad ćete me ispričati jer hitam da povratim od gluposti, bestidnosti, brutalnosti i primitivizma ljudi sa kojima živim.

Nastavljamo. Kada se država oglasi, saopšti da su žene u crnogorskom društvu ravnopravne iako, eto malo performativne samokritike, položaj žene u nekim društveno-ekonomskim segmentima treba poboljšati.

Ravnopravne? Pa žene ovdje nisu ravnopravne ni kao fetus, a kamoli kao odrasla ljudska bića. Ovdje ženama ne dozvoljavaju ni da se rode, a ako to ipak učine, za to budu kažnjavane do kraja života. Po indeksu ekonomske rodne ravnopravnosti koji izrađuje Svjetska banka, objavljenom na proljeće 2019. godine, Crna Gora je bila na posljednjem mjestu u regionu. Nešto mi govori da stvari u međuvremenu nisu postale bolje. Ako je neko, odnosno neka, obespravljen, odnosno obespravljena od prenatalne faze do smrti, u čemu se tačno sastoji njena ravnopravnost?

Budući da je tako, Draginja je u Crnoj Gori greška. Ta greška, eto, više ne može biti ispravljena, jer u ovoj državi jeste dozvoljeno ubiti nerođenu, no još uvijek nije i rođenu ženu. Ali “grešku” valja javno sramotiti. Da se greške ne bi osilile. I umnožile. Tomić i Goranović su, pak, izdanci “istinske, tradicionalne Crne Gore”.

Sistematsko, kulturološki, ekonomski i politički uslovljeno onemogućavanje ženskoj djeci da budu rođene je, ako mene pitate, gynocide – ginocid.

Za taj zločin zatiranja same mogućnosti žene, koji se odvija u pravnom i ideološkom vakuumu, niko neće odgovarati. Za taj se zločin niko neće ispričati. Kome, napokon, da se ispriča? Ženama koje nikada nisu rođene? Gdje da se ispriča? Ne postoji nikakvo spomen-obilježje ženama koje bi postojale da njihovi očevi nisu odlučili da ne postoji valjan razlog za njihovo postojanje.

Doista, da su sve te žene rođene umjesto sinova, na šta bi ova Crna Gora ličila. A ovako… Osvrnite se oko sebe, pogledajte ovu ljepotu. Sve te ćelave, debelovrate nezaposlene sinove koji kroz grad voze skupe automobile kupljene od prodaje očevine, sve te očeve dike koje u baštama kafića troše džeparac, sve te sinove kojima će očevi ostaviti ono što su pokrali, sve te divne, briljantne mužjake u kladionicama, narko-klanovima, kriminalnim grupama, tužilaštvu i policiji, parlamentu i akademiji.

Krajnji domet ove Crne Gore i hordi mudatih čuvara njenog poštenja nije ništa bolje od ovoga, nije čak ni golo trajanje. Njen krajnji domet je ono što je jednom već učinila: samoukidanje. Ova Crna Gora neće poroditi ništa bolje: mogućnost boljeg je, kao neželjena, već abortirana.