Kakav nam je konsenzus danas potreban

Piše: Aleksandar Radoman 

U Crnoj Gori danas svi prizivaju dijalog i kompromis, a od pravoga dijaloga i društvenoga konsenzusa ipak smo prilično daleko. Ovaj tekst posvećen je izvjesnim manipulativnim strategijama koje su danas prisutne na crnogorskoj društvenoj sceni upravo povodom identitetskih pitanja i poziva na dijalog. Pritom ću pažnju posvetiti ne ukupnome identitetskom miljeu u Crnoj Gori, već crnogorsko-srpskoj identitetskoj aporiji koja se od mnogih danas doživljava kao ključni izvor podjela u društvu. Osvrnuću se zapravo na dvije društveno-političke teze od kojih jedna danas dolazi iz vladajućih, a druga iz opozicionih krugova.

Prva teza, u raznim svojim varijantama, zasniva se na tvrdnji da su identitetska pitanja u Crnoj Gori uzrok svih društvenih problema, tema koja sputava njen ekonomski prosperitet i ključni izvor podjela. Kao kreatora „vještačkih“ podjela stranke na vlasti danas označavaju predśednika Mila Đukanovića, pa se i podjele u društvu vide kao dio šire kriminalne aktivnosti. Ilustrativna je u tom pogledu izjava žovijalnog vicepremijera Dritana Abazovića da će se podjele prevazići kad se on razračuna s kriminalom. Zaboravilo se izgleda obećanje da će podjele biti prošlost kad formira vlast s poklonicima klerofašizma.

Iz Abazoviću bliskih medijsko-interesnih krugova konstruisana je i popularizovana teza da se Crna Gora nalazi između dva opasna ekstremizma – srpskog i crnogorskog – i da je rješenje u dijalogu koji vodi ka pomirenju i tzv. srednjem putu. Iz istih krugova plasira se i teza da identitetska pitanja treba skloniti s agende jer dijele društvo, a prioritet treba dati ekonomiji i vladavini prava.

Sve ove parole zapravo se zasnivaju ili na nerazumijevanju prirode crnogorskih podjela ili na namjeri da se verbalnim distanciranjem od identitetskih tema po dubini obezbijedi monopol jedne identitetske matrice. Problem tih pristupa je u tome što crnogorsko-srpski identitetski konflikt tretiraju kao uzrok podjela, a zapravo je suprotno – crnogorsko-srpska identitetska aporija samo je simptom društvenih podjela. Da se razlike između Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori danas dominantno očituju kao rezultat različitog etničkog porijekla, odjelitih jezika, načina života, kulture i tradicija ili vjerskog iskaza, umjesto što je jedna trećina nacionalnih Crnogoraca u posljednjih 30 godina promijenila svoj nacionalni iskaz, onda bismo mogli govoriti o identitetu kao uzročniku podjela. Kad, međutim, imamo u vidu da se identitetski rascjep desio u jednoj generaciji i to duž crnogorskih familija, prateći turbulentna politička zbivanja 90-ih godina XX vijeka, onda bi problemu uzroka crnogorskih podjela valjalo pristupiti na drugačiji način.

Taj drugačiji pristup morao bi sagledati odnos podataka o nacionalnom izjašnjavanju građana na popisima u proteklih 30 godina i rezultata političkih partija na parlamentarnim izborima u istom tom periodu. Naime, uvođenjem višepartizma u Crnoj Gori otvoren je proces zaokruživanja političko-ideoloških paradigmi, pa su već 1990. godine formulisana dva dijametralna politička koncepta u Crnoj Gori.

Jedan od njih, koji je dominantno reprezentovao Liberalni savez Crne Gore počivao je na premisi da Crna Gora treba da se razvija kao građansko, multietničko i multikulturno društvo, utemeljeno na antifašističkim tekovinama i okrenuto Zapadu. Drugi politički koncept, koji je ranih 90-ih identifikovan najčešće s Narodnom strankom, vidio je Crnu Goru kao „zatočnika Kosovskog zavjeta“, periferni dio veće nacionalne, državne i kulturne cjeline, društvo u kojem svi njegovi konstituenti nemaju jednaka prava, već se u ime nacionalnog jedinstva negiraju čak i nacionalna prava pojedinim zajednicama, društvo antizapadne orijentacije čije vrijednosti kreira Crkva Srbije, koja je u to vrijeme, a i danas, preko svojih prelata promovisala šovinizam, ksenofobiju, kulturrasizam, segregaciju i netoleranciju. Između te dvije političke paradigme nalazio se ondašnji Savez komunista, kasnije DPS, na verbalnoj ravni bliži prvoj, a u praksi naklonjen drugoj paradigmi.

Na parlamentarnim izborima 1990. godine Narodna stranka osvaja nešto preko 12% glasova, dok na popisu 1991. godine 9% građana Crne Gore se u nacionalnom pogledu izjašnjava kao Srbi. Već od sredine 90-ih postaje razvidno da srednji put koji u to vrijeme propagira DPS nije održiv, pa raspad jedinstvenog DPS-a dovodi do vezivanja njegovih nekadašnjih djelova za jednu ili drugu političku paradigmu.

Đukanovićevo krilo DPS-a tako već u septembru 1997. godine potpisuje istorijski sporazum s opozicijom na temeljima onih vrijednosti koje je promovisao Liberalni savez Crne Gore, dok Bulatovićevo krilo DPS-a zajedno s pobunjenicima iz Narodne stranke, koju je Novak Kilibarda za kratko uspio da prevede u prozapadni blok, svoju političku platformu temelji, s više ili manje nijansi, na drugoj paradigmi, onoj čiji je začetnik bila Narodna stranka. Kad se pogledaju rezultati popisa iz 2003. godine, đe je broj Crnogoraca u odnosu na popis iz 1991. godine smanjen s gotovo 62% na 43%, a broj Srba uvećan s nešto malo više od 9% na 32% i te podatke uporedimo, recimo, s parlamentarnim izborima koji su uslijedili 2006. godine, dobijamo jasnu sliku o tome da srpsko-crnogorske podjele nijesu uzrok – već posljedica političkih previranja u društvu.

Naime, na izborima 2006. koji su uslijedili nakon Referenduma oko 30% biračkoga tijela opredijelilo se za političke stranke koje reprezentuju antizapadnu političku paradigmu, što ugrubo odgovara procentu nacionalno iskazanih Srba s popisa iz 2003. godine. Dakle, identitet u Crnoj Gori, kao uostalom i drugđe, nije petrificirana kategorija, svodiva na jednu dimenziju. U Crnoj Gori on je (u onome njezinu segmentu koji pokriva nacionalne Srbe i Crnogorce) u proteklih 30-ak godina, uostalom, dominantno vezivan za opredjeljenje za jednu od dvije političke paradigme, odnosno dva svjetonazora, prozapadni i antizapadni.

Zato ne može danas ni biti govora o nekom malignom crnogorskom nacionalizmu kao ekstremu koji prijeti stabilnosti društva, jer se ideja crnogorske nacionalne emancipacije u proteklih 30-ak godina izgrađivala dominantno kao segment šire, prozapadne, građanske orijentacije. To, uostalom, potvrđuje i činjenica da se u političkom smislu baštinila u strankama socijaldemokratske i liberalno demokratske profilacije. S druge strane, velikosrpski nacionalizam, čiji je idejni stožer Crkva Srbije, u istome tom periodu prouzrokovao je 4 rata za teritorije na prostoru bivše Jugoslavije, genocid, etnička čišćenja, masovne grobnice, na desetine hiljada mrtvih i milione raseljenih. Na njegovoj meti bili su Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo, a danas je i Crna Gora.

Istovremeno s tezom o dva ekstremna nacionalizma koje treba izolovati plasiran je i uslov da Demokratski front kao direktni reprezent velikosrpske i proruske politike ne može biti dio Vlade, iako joj u Skupštini obezbjeđuje podršku, a njegovi poslanici čine 2/3 poslanika vladajuće većine. Parola da DF nije u Vladi je klasična obmana, budući da je ispod ministarskoga nivoa, kako pokazuju analize, DF pokrio 2/3 pozicija u vlasti, uključujući ljude na raznim nivoima angažovanim u Vladi, rukovodioce javnih ustanova i sl.

Uostalom, ubjedljiva većina aktuelnih ministara u ideološkom smislu baštinici su vrijednosti koje promoviše DF, a čak ni u tom političkom savezu ne bi se lako moglo naći mnogo ekstremista koji bi mogli parirati aktuelnoj ministarki prosvjete, nauke, kulture i sporta. Činjenica da su tri ključna resora u kojima se kreiraju identitetske i vrijednosne politike data osobi koja se javno deklariše kao žena-četnik i srpski nacionalista, koja je pritom i vjerski fundamentalist i kulturrasist, neko ko Crnogorce proglašava proizvodom etnoinženjeringa, potvrđuje da je na vlasti u Crnoj Gori u suštini ekstremistička velikosrpska Vlada antizapadne orijentacije, koja zarad podrške koja joj je neophodna za samoodržanje fingira privrženost vrijednostima demokratskog društva, kršeći pritom i Ustav i zakone, individualna i kolektivna prava i sl.

Tezu o distanciranju od identitetskih tema danas na političkom tržištu prodaju oni koji se od te trgovine nadaju lijepome pazaru – transformaciji Crne Gore iz zemlje koja baštini vrijednosti razvijenog Zapada u provinciju srpskih i ruskih uticaja na Balkanu.
Druga teza kojoj u ovom kontekstu vrijedi posvetiti pažnju u proteklih nekoliko mjeseci plasirana je od strane predśednika Crne Gore, pa bi, s obzirom na njegov uticaj, mogla da se tumači i kao oficijelni opozicioni stav.

Ta teza kaže da je danas prevaziđena stara podjela na suverenističku i unionističku Crnu Goru i da bi trebalo iskoračiti u nove dogovore koji podrazumijevaju širu evropsku koaliciju. Izgovorena kao politička parola, s namjerom da se pokaže spremnost na dijalog, ova bi teza možda imala smisla, no u svojoj jednodimenzionalnosti ona se zasniva na pogrešnoj premisi. Ona, naime, prihvata od strane konstituenata vlasti promovisani koncept srpsko-crnogorskog identitetskog prijepora, zanemarujući da je različiti tretman identiteta i pitanja državnog ustrojstva samo jedan od segmenata jaza između dvije paradigme, a da njegov dominantni dio čini zapravo različito civilizacijsko usmjerenje.

Podjela na dvije političke paradigme danas dakako nije prevaziđena, već su segmenti tih dvaju suprotstavljenih blokova, uviđevši da je to jedini način da se dokopaju vlasti, primijenili različite manipulativne strategije kako bi prikrili svoju suštinsku prirodu.

Zato pružena ruka za novi društveni konsenzus (kao da je onaj iz 1997. godine već prevaziđen), recimo, Demokratskoj Crnoj Gori znači pristajanje na njihovu mimikrijsku igru u kojoj svoje navodno prozapadno usmjerenje dokazuju verbalnom lojalnošću državi i bajagi borbom za pravednije društvo, dok u ideološkoj ravni i „po dubini“ slijede političko-ideološku platformu Crkve Srbije, kao ključnog faktora ruskih vektora moći i organizacije čije djelovanje ugrožava temeljne vrijednosti crnogorskog društva. Nedavni istup predśednika Đukanovića, kao nesumnjivog lidera parlamentarne opozicije, pokazuje da je riječ o političkoj eliti koja nije razumjela uzroke što su doveli do njenoga pada s vlasti, niti to da se jedno društvo ne može temeljiti na pokušajima trgovine sa suštinskim protivnicima njenoga opstanka ili uvjerenju da će u provincijalnom miljeu nabijeđena genijalna ekonomska škola kroz ekonomski procvat dovesti do društvene homogenizacije i prevazilaženja podjela.

Slijepa za razumijevanja značaja koje za svako društvo ima pitanje identiteta i vrijednosti koje ono uključuje, ta je elita propustila da izgradi kredibilne institucije i obezbijedi neophodnu društvenu koheziju kao preduslov opstanka države. Najveća slabost dominantnog dijela današnje opozicije, nakon godinu dana organizovane društvene destrukcije koju sprovodi aktuelna Vlada, jeste odsustvo suočavanja s vlastitim greškama iz prošlosti jer taj proces ne podrazumijeva samo personalne rokade, već i temeljnu promjenu partitokratskih, klijentelističkih, kampanjskih i koruptivnih praksi upravljanja državom, bez vizije i neophodnih strategija razvoja zajednice.

Crnoj Gori je danas svakako prijeko potreban dijalog i konsenzus. Ali ne dijalog o njenom građanskom, sekularnom i multikulturnom karakteru jer je on u njenim temeljima; ne dijalog o tome mogu li se pomiriti fašizam i antifašizam, šovinizam i multikulturalizam, fundamentalizam i pravo na slobodu religije; već široki društveni konsenzus o prihvatanju vrijednosti demokratskoga društva, nakon kojeg bi sve ostale političke, nacionalne ili vjerske razlike bile samo statistički podatak i dio nekonfliktnog, dinamičnog društvenog života.