Zašto je pogrešno naslađivati se nad slučajem Raonić

Piše: Andrej Nikolaidis

OK, svi smo vidjeli da je Boris Raonić, šef režimske televizije, izviždan i praktično otjeran sa stadiona u Podgorici.

O Raonićevom direktorovanju mislim slično kao i navijači crnogorske fudbalske reprezentacije sa kojima je Raonić bio u “otvorenom i srdačnom razgovoru”.

Ali mislim da su navijači pogriješili. Evo zašto.

Najprije, šta je ooooooogromni problem ove (i svake pređašnje Crne Gore), u kojoj se i najveće gadosti pravdaju najuzvišenijim pobudama?

Da bismo se dosjetili što to nama nedostaje, prisjetimo se jednog radikalnog Kantovog primjera etičkog djelovanja.

Benjamin Constant, polemišući sa Kantom, konstatuje da “moralno načelo, na primjer, da je reći istinu dužnost, ako se uzme apsolutno i izolovano, učinilo bi svako društvo nemogućim”. I dodaje da bi, prema Kantu, čovjek kod kojega se od ubica koji ga jure sakrio njegov prijatelj, ukoliko bi ubice upale u njegovu kuću, i upitale ga krije li svog prijatelja, imao dužnost da kaže »da«, jer bi laž značila zločin prema istini kao apsolutnoj vrijednosti.

Kant, koji zapravo nije naveo primjer koji mu je Constant pripisao, u svom odgovoru rekao je da, čak i u tom slučaju, čovjek bi trebao reći istinu, i nastavio objašnjavati kako je jedino etičko djelovanje ono u kojem udjela nema “subjektova patologija” – njegovi interesi, naklonosti i dobit. Kantov minimum etičkog djelovanja praktično je neostvariv. Jer minimum je ujedno i maksimum: nema djelimično etičkog čina. Za svu sivu zonu djelimičnog, tu je moral, kojim se dogovorno definiše kada je i pod kojim uslovima društveno prihvatljivo neetičko djelovanje. Otud je demokratski poredak, koji sebe definiše kao najmanje loš od svih, kao poredak konsensuza, transparentnosti, kontrole i sredine, ravnodušan prema etičkom (ko još danas može reći razliku između etičkog i fat free: i jedno i drugo tek prodaju – tako je moguće kupiti etičku odjeću ili kafu) koje stvari uvijek zaoštrava a sredinu cijepa i vuče ka krajnostima.

Naši zahtjevi za istinom čvrsti su i principijelni, sve dok istina ne zaprijeti da naudi našem komforu, našim prijateljima, rođacima, naciji, državi, ideološkoj istini… bilo čemu do čega držimo. Nju, istinu, nekako uvijek očekujemo od drugih, dok mi po pravilu imamo takozvane više razloge zbog kojih suspendujemo istinu koja bi mogla nauditi našoj stvari. Od drugih očekujemo da, kao Aristotel, vole Platona, ali još više vole Istinu. Mi, pak, imamo svoje razloge zbog kojih ćemo se ponašati kao neko ko je prijatelj istine, ali još bolji prijatelj svojih prijatelja. Kada stvar dođe do nas, nekako se ispostavi da je, jebi ga, nemoralno biti etičan.

Što će reći… Ako je neko, kao ja, recimo, kritikovao četničiju koja je na podgoričkom aerodromu zaskočila Nebojšu Šofranca – onda će taj neko, recimo ja, izvršiti javni harakiri, katanom probosti vlastiti integritet, ukoliko se upusti u naslađivanje nad onim što se desilo Raoniću.

Napokon: takve se stvari decenijama dešavaju meni. To što se na njih ne žalim, ne znači da mi ne smetaju ili da su manje odvratne. Ljudi koji su poslali tople pozdrave Raoniću, razumijem, misle da je on to zaslužio. Ja pak razumijem da isto – da sam to zaslužio – misle i oni koji meni prenose tople pozdrave srpstva.

A kad smo već kod javnog harakirija… Kao što znate, sepuka je tradicionalni japanski odgovor na gubitak časti. Tradicionalno to, dakle, ide ovim redom: prvo gubitak časti, onda mač u stomak.

A sad se sjetite, nije to bilo davno: ono kada su popovi pred Cetinjskim manastirom napali Raonićeve novinare.

Dakle njima učinili ono što će, koji mjesec kasnije, navijači učiniti Raoniću. Šta su tada uradili direktor i ostatak ekipe koja vodi režimsku televiziju – stali u zaštitu svojih novinara, recimo?

Eto, nisu. Nego su se sagnuli i crkvu poljubili u stražnjicu. I bacili vlastite ljude pred neman kojoj duguju svoj položaj.

Retroaktivno gledano, iz perspektive onoga što se Raoniću desilo na stadionu… Šta je on tada, žrtvujući svoje ljude i principe, zapravo, učinio?

Jeste: izveo javni pripejd harakiri.