Kad presuši srpski svet

Za Antenu M piše: Jadranka Selhanović

 Ne znam koliko vam je bliska grčka mitologija. Istini za volju, nijesam ni ja neki njen veliki poznavalac. Ali, iz te pregršti likova, pojava, mjesta, događaja, ostade mi u sjećanju priča o rijeci Leti. Leta, rijeka zaborava. Ući u rijeku Letu značilo je sve zaboraviti, izgubiti sjećanje. Valjda je sve upamćeno odnosila rijeka, odlazilo je njenim tokom.

Sigurno vas čudi zbog čega ova priča o Leti. Zato neću da dužim. Evo pojašnjenja.

Ispričaše mi, možda ima i godina i po, da u jednoj prelijepoj zemlji, dođoše na vlast neki nepoznati ljudi. I obznaniše da će oni upravljati njome. Brzo izabraše nove upravitelje koje nazvaše ekspertima. Ostale rasporediše po dubini, po visini, po širini, ma svukud. Prvi zadatak im bi da u državi naprave novu rijeku, po uzoru na Letu, onu iz grčke mitologije. I da protiče s kraja na kraj, čini mi se da kazaše, od sjevera do mora. Rijeku nazvaše - Srpski svet.

Svi su se čudili, i pitali da li je to moguće. Ali, prvi među njim im reče da je sve moguće, samo ako u to vjeruješ. I napraviše novu rijeku. Bar se njima tako činilo. Potom utvrdiše plan za njenu upotrebu. Upravu nad rijekom povjeriše jednom od eksperata, tačnije ekspertkinji. Ona se brzo i ozbiljno prihvati posla i poče sa izradom spiskova. Da, da, spiskova u kojima bijahu upisani oni koji su trebali ići u novu rijeku. Da što prije zaborave ko su, đe su i odakle su. Žurilo se, nije bilo vremena za čekanje.

Započe sprovođenje plana. Ekspertkinja srećna, ma presrećna. Sve ide kako je zamišljeno. Prva joj na redu prosvjeta. U rukama drži spisak, popis imena svih direktora, zamjenika, pomoćnika osnovnih i srednjih škola. Stoji ekspertkinja na obali rijeke i proziva. Samo se čuje njen glas: Neka u rijeku uđe Zoja, pa Nataša, i druga  Zoja nek ulazi, pa  Miloš, ...... Proziva sve ime za imenom, dug spisak, ima ih baš mnogo, premnogo.  

Kad završi sa njima dodadoše joj novi spisak. Pri vrhu papira koji je držala u rukama, kako neki uspješe da pročitaju, pisalo je: naučni i kulturni radnici, pa crtica, pa velikim slovima FCJK i ARS, crtica Cetinje. Čim ga je pogledala, ozari se, vidno pokaza zadovoljstvo i samoj sebi došapnu: Njih, njih jedva čekam da prozovem da uđu u rijeku. Oni da poručuju meni da će me o jadu zabaviti. Pomenu neko izbacivanje iz glava patriotizma, antifašizma, crnogorstva, montenegristike, ali se nije moglo sve dobro razaznati. Huk rijeke je nadjačavao njen glas. Zato ona pojača i začu se nova prozivka: Adnan, Aco, Boban, Jelena, Đorđe, Sanja, Milan, Nikola, Stefan...... Proziva, a prozivci niđe kraja.  Čitavo Cetinje popisano, svi na spisku.     

I slušajte dalje. U ovo što ću vam sad saopštiti ni sama nijesam mogla provjerovati. Ali, ubijediše me. Svjedoci potvrdiše da je sve živa istina.

Kad se primakoše rijeci  ovi sa drugog spiska,  poče rijeka da se naglo smanjuje. Na oči nestaje. Izgubi se i huk. Smijeh, samo gromoglasan smijeh, odjeknu.  I svi oči upruli u ekspertkinju. Pogledi tolike jačine da je prosto guraju, ide unazad, sve brže i brže. Odjednom poče da lebdi. I tada, kažu očevidci,  pojaviše joj se na ramenima krila. I poleće. Nadlijeće neka brda, pa  planine. Ne može se odrediti gdje je. Dok neka sila ne poče da je vuče  nadolje. Prema livadi koju  je odmah prepoznala. Rekoše mi da je tada duboko uzdahnula i radosno uzviknula: To je Hercegovina, evo moj grad, evo i mog sela. I taman posmislila još malo i slijeće. Kad da vidiš.  Iznenada nestadoše krila, izgubiše se.

Što se na kraju desilo, lako je zaključiti.  Potvrdiše mi, da od pada nije bilo nekih ozbiljnijih  posljedica. Jedino što od tada često zapjeva. I stalno istu pjesmu, nešto kao: rijeka će naših vala, pa spominje i dva mora koja nose glas okeanu DA JE VJEČNA....