Nesuđeni ambasador

Za Antenu M piše: Sanja Orlandić

U jednoj beogradskoj seriji o Crnogorcima ima scena gledanja u šolju u kojoj jedna žena kaže drugoj: “Ti kad meni gledaš u šolju, to je lješe no bioskop”. Toliko neistina na jednom mjestu iz šolje i gatke, preselilo se direktno na televiziju s nacionalnom frekvencijom koja pravi propagande tv priloge mimo svih novinarskih načela u kojima jednostrano i tendenciozno poziva na blokadu i gašenje Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. E to je lješe no bioskop.

Glavni glasnogovornik u prilogu je Budimir Aleksić, dugogodišnji poslanik u čak 5 skupštinskih saziva koji je proveo na tome radnom mjestu čak 12 godina. Ako pomnožite prosječnu skupštinsku bruto zaradu s mjesecima i godinama koje je tamo proveo, ne računajući sve ostale beneficije koje s tim dolaze, lako ćete doći da zaljučka da je gospodin Aleksić povukao budžeta kao neka institucija. Čovjek-institucija nije se dakako tu zatekao slučajno, on je legitimni predstavnik naroda koji ga je izabrao. Kao predstavnik radikalne politike u Crnoj Gori, koja počiva na velikosrpskoj ideologiji, Aleksić se godinama borio da dođe u poziciju vlasti kako bi mogao ispuniti sva obećanja na osnovu kojih godinama obitava u političkom životu. I kad je konačno došao u tu poziciju, umjesto da ta obećanja ispuni, predložen je za ambasadora Crne Gore u Bosni i Hercegovini. Na sreću Crne Gore, taj izbor se izjalovio, a nažalost – gospodin Aleksić mora da se vrati uobičajenom diskursu svoje politike.

Nakon nešto više od godinu od osvajanja vlasti, politika čiji je reprezent i gospodin Aleksić, ispunila je preizborna obećanja pa je povukla priznanje Kosova, iščupala Crnu Goru iz agresorskih kandži NATO-a, zatim srušila Mauzolej na Lovćenu i vratila kapelu Karađorđevića, onda je imenovala ulicu po heroju Ratku Mladiću, a potom i donijela rezoluciju da genocida u Srebrenici nije bilo. Kad je to oposlila, zabranila je Zakon koji omogućava strupanje u istopolne zajednice, vratila sjaj tradicionalnoj famelji i ukinula je nepostojeći crnogorski jezik, uz njega bosanski i hrvatski i živjela je sretno i zadovoljno do kraja srpskoga sveta. Dobro, nije baš tako bilo – ništa od glavnih predizbornih obećanja vlast nije ispunila. Ne samo da nije povukla priznanje Kosova, poništila članstvo u NATO-u, srušila monumentalni Mauzolej ili imenovala ulicu po ratnom zločincu Mladiću, nego je u toku mandata ove vlasti negiranje genocida u Srebrenici postao krivično djelo, a obezbijedila je i primjenu Zakona o istopolnim zajednicama.

Dakle, mimo dodjele državnoga priznanja za knjigu u kojoj se na najprizemniji način negira sve što nije srpsko u Crnoj Gori, govori o metodama uništavanja modernoga svijeta, koji reprezentuju nulti ljudi lišeni srpstva, od kojih je jedan gaženje; mimo postavljenja na čelne pozicije u obrazovanju mahom ljudi s kokardama (koji su pritom tek vršioci dužnosti), malo je stvari u kojima nijesu iznevjerili očekivanja. Zato gospodin Aleksić kreće s kraja tanjega, kad su već svi operisani za Kosovo, a udaraju na FCJK, red je i on da pokuša. Iako i sam zna kolika mu je većina potrebna za promjenu Ustava u kome su nabrojani svi jezici koji mu smetaju, a ni s trenutno većinom rezultati, vidimo, nijesu baš sjajni. Na veliku žalost gospodina Aleksića, Crne Gore bez crnogorskog jezika nema na vidiku, a dok god je crnogorskoga jezika i njegovih govornika, biće i Fakulteta. Prilično je nezgodno u 21. vijeku uskratiti nekome pravo na maternji jezik, još je teže otarasiti se govornika. A dok god ti govornici postoje, izdvajanje iz budžeta za instituciju koja taj jezik proučava u skladu je s njihovim pravima, jednako kao što se izdvaja iz budžeta za platu gospodina Aleksića. 

Ako je istina da se pomenuti gospodin vraća u parlament, predlažemo mu da se počne baviti ekologijom. Može recimo da zaštiti Taru ili, pošto je tu već Dodik položio kamen temeljac, možda Komarnicu. Ako mu za Komarnicu ipak partijski drugovi objasne da je hidroelektrana neophodna, može uvijek naći neku Skrbušu ili, ako ništa, može o papirnim slamčicama ili bi se mogao založiti, što bi bilo revolucionarno, za kartonske stolice u parlamentu pa da mandati budu oročeni trajanjem stolice. Vjerujemo da bi imao više uspjeha nego s diskursom o srpskom svetu.

Ako se kojim slučajem zapita ko je ova što sve ovo napisa, recite mu da sam izmišljena, kao i jezik mi uostalom.