I mi konje za trku imamo

Za Antenu M piše: Ela Abramović

„Ja sam jedan veoma stabilni genije“, samouvjereno i raznim povodima ponavljao je Donald Tramp tokom svog predsjednikovanja Amerikom, opisujući svoje psihičko stanje i intelektualne sposobnosti. Dvoje novinara Washington Post-a objavili su 2020. godine knjigu „A very stable genius“, koja se našla na mnogim listama bestselera, uključujući i The New York Times-ovu.

Tramp je, i prije predsjednikovanja, bio veoma vidljiv u američkoj javnosti i davao mnogo povoda da se sudi o njegovom koloritnom karakteru. Nezaboravne su njegove izjave, poput: “Biću fenomenalan prema ženama, mislim, ja želim da pomažem ženama.”; "Ako Hilari Klinton ne može da zadovolji svog supruga kako misli da može zadovoljiti Ameriku?”; "Žao mi je, luzeri i mrzitelji, ali moj IQ je jedan od najviših…”; “Zaista je lijepo građena… Da (Ivanka) nije bila moja kći, možda bih joj se i udvarao.”

Onog momenta kada se pod njegovim prstom našlo i tzv. crveno dugme (za lansiranje nuklearnog oružja), pažnja američke stručne i opšte javnosti značajno se podigla. O Trampu su govorili brojni stručnjaci za mentalno zdravlje, a najčešće se spominju znakovi poremeća ličnosti: fantazije o neograničenu uspjehu i moći, sklonost da se drugi iskorišćavaju za vlastite ciljeve, ekstremna potreba za divljenjem, narcistični bijes kad izostane odobravanje i idealizacija od strane okoline, zavist koja tjera da se ponizi ili uništi dobro u drugome, odsustvo empatije, arogantnost i bahatost u odnosima s ljudima itd.

Nastavilo se raspravom među  poznatim udruženjima američkih psihijatara i psihologa o tome da li treba da informišu naciju o stanju mentalnog zdravlja predsjednika i blagovremeno upozore na posljedice.  Dijalog se vodio između dvije strane: jedna je smatrala da  se to ne može uraditi bez direktnog kontakta s njim, kroz psihijatrijsko i psihološko ispitivanje, a druga je bila pri stavu da je i samo posmatranje-opservacija, od strane stručnjaka,  legitimna metoda da se procjenjuje mentalno zdravlje. I jedni i drugi upozoravali su na brojna etička pitanja psihijatrijske i psihološke struke, tipa – čuvati pravo pojedinca ili sačuvati dobrobit nacije. 

Nije Tramp ni prvi ni posljednji lik u priči o važnosti mentalnog zdravlja visokih dužnosnika. Mnogi istorisjki i politički događaji ne mogu se u potpunosti sagledati bez razumijevanja ličnosti koje su presudno uticale na te tokove, svojim osobinama, stavovima, odlukama. Linkoln,  Čerčil, Staljin, Hitler samo su neki od državnika i vođa koji su imali psihička oboljenja. Doduše, s dramatično različitim ishodima po živote i zdravlje svojih nacija. I sada su brojni kandidati širom svijeta za nastavak te liste. 

Prije 20-ak godina, ondašnji norveški premijer  Kjell Magne Bondevik je javno obznanio svoj problem s depresijom i povukao se s funkcije. Nakon uspješnog liječenja, ponovo je izabran za premijera, a i danas je politički aktivan. Ovaj primjer govori o odgovornosti, civilizovanosti, hrabrosti i integritetu lidera, a posebno o demistifikaciji mentalnih oboljenja i spriječavanju stigmatizacije i diskriminacije osoba s tim problemima. Jer, svima nam se može desiti, prije ili kasnije, kratko ili na duži rok.

U britanskom parlamentu se prije desetak godina govorilo o mentalnom zdravlju poslanika i tada su dvojica (jedan iz redova konzervativaca) otvoreno progovorili o svojim smetnjama. Jedan o opsesivno kompulsivnom poremećaju (prislne radnje, npr. svaki je put morao oprati ruke četiri puta), a drugi o svojoj borbi s depresijom. Naravno, liječili su se. Skloni smo da političare vidimo kao moćnije, snažnije, otpornije nego što smo mi, obični smrtnici (a, i oni sami lako podlegnu takvim predstavama o sebi), pa je ovo „otkrivanje“ britanskih poslanika bilo utoliko značajnije – makar malo je potkopan tabu o njihovoj veličini i neranjivosti, i mit da priznati zdravstveni problem znači slabost, gubitak značaja i moći.

Dobro je znano koliko je stresan posao svakog visoko poziocioniranog pojedinca i koliko su brojni pritisci koje moraju da trpe. Skloni su prikrivanju problema, i pred sobom i pred drugima, upravo zbog bojazni da će ih to učiniti manjima i slabijima u očima javnosti. Zato je važno nadzirati njihovo zdravlje, i fizičko i mentalno, i blagovremeno reagovati na sve upozoravajuće znakove. U mnogim zemljama timovi stručnjaka su posvećeni kontroli, liječenju i čuvanju zdravlja  predsjednika, premijera, poslanika, i drugih visokih dužnosnika, čuvajući tako i dobrobit nacije. Naravno, takve „usluge“ nijesu pitanje ličnog izbora, hoću ili neću. I to je karakteristika demokratije.

Vjerujem da ste čitajući gornje redove već imali mnogo asocijacija na našu društvenu i političku zbilju. Život u uslovima pandemije već nam je dobrano ugrozio i mentalno zdravlje. Ovo što nas sustiže s političke scene je posebna priča jer su izvori tih „infekcija“ sasvim vidljivi, realni, znani i već dugo među nama. Mentalno zdravlje nije samo odsustvo mentalnog poremećaja. Ono se svakodnevno ogleda u načinu kako mislimo, što govorimo, kako se osjećamo i ponašamo, kako sve to utiče na odnose s drugima i na zajednicu u kojoj živimo. 

Dok čekamo vrijeme kada ćemo i u parlamentu i na stručnim forumima razgovarati o mentalnom zdravlju naših političara, i kako im pomoći da čuvaju sebe i nas od sebe, ostaje nam da pažljivo pratimo i analiziramo ono što govore i kako se ponašaju, jer razumijevanje pomaže, makar donekle. Sakupljamo i priloge za neku buduću studiju o psihologiji političara u Crnoj Gori.

I, evo par nesebičnih primjera koje nam daju naši političari, a svaka sličnost s Trampovim izjavama I njegovom strukturom ličnosti nije slučajna. Kad mlađahni opštinski rukovodilac kaže o poslanici: "Ova osoba je dokaz da razlika među supružnicima ne treba da bude veća od 10 godina. Povećanjem te razlike raste i frustracija mlađeg supružnika. Najgora opcija je kad tu frustraciju trpe građani jedne države", pa potom nazove nespretnom duhovitošću svoju izjavu I požali se što je javnost to “loše konotirala”, veoma je zdravo upitati se: ko ovdje hoće da prikrije svoje erotske fantazije, zavist i frustracije?

Kad predsjednik parlamenta savjetuje poslanici da se ne ljuti jer je “ljepša kad se smije”, onda je vrlo jasno da on preferira “mirne ženice”, koje ga slušaju i povlađuju njegovom sujetnom egu, i čija priča neće izazvati dječačke kastracione strahove.

Bilo bi od opšte koristi da se stručnjaci za mentalno zdravlje uskoro posvete “sindormu odebljalog jezika” i nađu prave uzroke učestalim omaškama, greškama u izgovoru i artikulisanju misli, a onda i posavjetuju tog visokog govornika kako da pomogne i sebi i drugima.

Kada poslanik, ne jednom, ustvrdi da je “jedan od 100 najpametnijih ljudi na svijetu“, a ako ne u to ne povjerujemo „onda su profesori Kembridža budale“, kada je u svakoj parlamentarnoj priči on uvijek ne korak, nego milju ispred svih, kada je on sve znao i patio se mnogo prije svih ostalih, a to nikako da prepoznamo i uvažimo, onda ne griješimo ako se zapitamo - kako se to zove kad su svi ostali budale, samo on nije?  Možda zvuči paradoksalno, ali iza nezajažljive potrebe za pažnjom i priznavanjem sposobnosti često leži nesigurnost i sumnja u sebe. 

Izigravanje žrtve je mentalni specijalitet našeg prvog ministra. Poruke poput „Toliko radim i brinem o vama, spreman i život da položim, a vi meni tako...“ vuče ka mesijanskom kompleksu i samo nas osjećaj realnosti čuva da pred sobom uskoro ne vidimo drugu pojavu Hrista na zemlji. Ako nas ne uvjeri, odlazi u biblijske prostore da bude pastir.

Često isključim ton dok govori jedna Vladina članica jer mi je mnogo zanimljiviji njen govor bez riječi. Nevjerovatno odsustvo kontrole nad neverbalnim govorom – gestikulacija, položaj tijela, pogled, grimase – potvrdiće vam kakve odnose i osjećanja ima prema sagovornicima i publici, a uvjeriće vas i u snagu nesvjesnog i kako lako probija cenzuru svijesti. Ako joj vratim glas, onda mi je bliska pomisao da će u sljedećem trenutku početi da grize, čupa i grebe sagovornika, gađa ga cipelom ili se bespomoćno baca na pod i vrišti. Par puta je bilo očigledno da terapija ima efekta, treba je nastaviti. 

Moglo se izložiti još mnogo ovakvih slika. Galerija se svakodnevno ubrzano popunjava, i hitno išće riječ i pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje. Sjećam se vica u kojem putnik namjernik pita Kotoranina gdje je tu Dobrota, misleći na psihijatrijsu bolnicu, a ovaj mu odgovara, pokazujući rukom široki luk, sve ti je ovo Dobrota, samo je tamo centrala.