Neka bude borba neprestana

Za Antenu M piše: Boško Crnojević

Godina za nama bila je izazovna i teška. Ako se podvuče linija, može se vidjeti da je jedna riječ dovoljna da je okarakteriše: borba. Izgledi su da će sjedeća biti ništa manje borbena. Niz ključnih događaja odrediće smjer za čitav svijet. U takvom okruženju, crnogorska borba će ući u ključnu fazu. Sada, moramo pobijediti. 

Na globalnom nivou, prošla godina je označena borbom za demokratiju i slobodu, usred galopirajuće pandemije. Virus je zarobio i usporio demokratije, dok su neslobodni režimi jačali i širili pipke po svijetu. Svijetu koji je bačen na koljena.

Sve su oči uprte u Vašington. Međutim, očekivanja jenjavaju kako Bajden ulazi u ključni obračun sa njegovim domaćim protivnicima. Izgledi su da će se unutrašnje podjele u Americi oštriti i naredne godine.

Amerika se i dalje liječi od katastrofe koju je Tramp donio.  Kada je izgubio izbore, Tramp je na sav glas vikao da je pokraden, da je zapravo dobio. Mnogi su povjerovali. Šestog januara, organizovane bande su pojurile da osvoje kapitol – sjedište Kongresa. Prije njih su to učinili jedino Britanci 1812. godine.

Taj napad Trampovih pristalica umnogome je odredio 2021. godinu. Uslijedilo je ogromno nepovjerenje između dva tabora, demokrata i republikanaca. Tramp je prošao nekažnjeno, iako je direktno podržao ustanike.

U tome nije bio sam. Mnogi republikanci su ih takođe podržali, a neki otvoreno sumnjali u rezultate izbora. Iako viševjekovna demokratija, Amerika je morala da dokazuje da su izbori regularni.

Tako je i bilo. Institucije su zvanično dokazale da je Bajdenova pobjeda čista. Tramp je morao ustupiti stolicu Bajdenu, koji je sjeo sa gromnim planovima i velikim očekivanjima.  Međutim, Tramp i njegove pristalice i dalje govore Amerikancima da su izbori pokradeni i da je sve laž. Mnogi u to vjeruju: čak 53% republikanaca. Taj toksični narativ dijeli američko društvo i dodatno odaljava dva pola, demokrate i republikance.

Uprkos tome, Bajden je već uspio da progura neke veoma važne zakone vrijedne trilione dolara. Prvi na njegovoj agendi su potreba da rekonstruiše američke pruge i puteve i da sredi sistem socijalne i zdravstvene zaštite. Po ambicijama ga porede sa Ruzveltom, inače njegovim idolom. Ono što nema je Ruzveltova podška: jedan glas protiv, od strane demokrata u Senatu, obara njegove planove kao kulu od karata.

Upravo se to dešava ovih dana u Vašingtonu. Njegov plan vrijedan 2 triliona dolara, Build Better Act, izgradnja bolje Amerike kroz socijalne mjere koje će najviše pomoći siromašnim Amerikancima, blokira jedan senator, inače demokrata.

Sa ovom blokadom, Bajden ulazi u 2022. godinu. U novembru ga čekaju izbori za Kongres i Senat. Uprkos dobrim rezultatima, pod opterećenjem unutrašnjih podjela, Bajdenova popularnost među glasačima je opala, na oko 40%. To mnogi tumače kao znak da će se američka tradicija na izborima u novembru potvrditi. Partija čiji je predsjednik u prvom mandatu na vlasti automatski gubi prve naredne izbore za Kongres i Senat (Midterm).

Međutim, Tramp je ukorijenio podjelu između demokrata i republikanaca. Jedni za druge misle da su izdajnici i da vode državu u propast. Mnogi u Vašingtonu smatraju izvjesnijim scenario da demokrate zadrže većinsko prisustvo barem u jednom od dva doma, jer će njihovi glasači teže preći u suprotni tabor.

Ako demokrate značajnije izgube, Bajdenova moć će biti ograničena. Na domaćem terenu, neće moći mnogo da učini ako republikanci budu kontrolisali Kongres i Senat.

Ostaje mu svakako ambiciozna agenda napolju – borba za snaženje demokratije u svijetu. Povlačenje iz Avganistana, koji su mnogi osudili kao preranu i nedovoljno planiranu, nekima možda ukazuje na Bajdenovu slabost. Međutim nije tako.

Dugotrajna i iscrpljujuća, borba za demokratiju će se voditi na više frontova. Izgledi su da će jedan od glavnih biti u Evropi, u Ukrajini, zbog koje će Vašington i Moskva otpočeti pregovore u Ženevi 10. januara. Pregovori su neophodni, kao i konačni dogovor s Moskvom. Međutim, to nije najveća briga za Bajdena.

Kina je najveća prijetnja po Ameriku i tu je Bajden nastavio Trampovim stopama. Pokušaće da sveže krila kineskom zmaju, i ta titanska bitka će se voditi i poslije 2022. godine. Kina se takođe sprema.

Na jesen će se održati dvadeseti kongres Komunističke partije Kine. Na tom skupu, Si Điping će proslaviti deset godina od kada se ustoličio kao neupitni vođa najmnogoljudnije zemlje na svijetu. Velikih ambicija i spreman na dugoročnu borbu, sličan je Bajdenu. Međutim, Bajden zavisi od podrške birača i njegove partije. Sijev mandat nema ograničenja. On nema ni unutrašnjih protivnika da blokiraju njegove planove.

Dok Bajdenove odluke moraju da se svide svakom članu njegove partije u Kongresu i Senatu, Sijeva moć je slobodna. Njegove odluke nailaze jedino na aplauz.

Svijet je gledao kako Peking uklanja osam metara visoku „statuu sramote“ u Hong Kongu, podignutu u znak sjećanja na žrtve protesta za demokratiju 1989. na trgu Tjenanmen. Uklanjanjem te statue, zabranjeno je i svako sjećanje na protest.

Ta statua je davala nadu mladima da će nekada i u Kini zavladati demokratija. Međutim, oni koji se drznu da se sjete, na bilo koji način, bivaju surovo kažnjeni.

Si na stolu ima spremne planove za invaziju Tajvana – buntovničkog ostrva koji prkosi Pekingu.

Invazija je međutim isuviše rizičan potez, jer bi se Amerika mogla angažovati u odbranu Tajvana. Zato Peking gleda da privoli što više Zapadnih zemalja i time potencijalno smanji prostor za manevar Americi. Mobilišući ekonomsku moć, on očijuka Evropu.

A u Evropi – borba. U aprilu Makrona očekuje prljava i teška bitka na predsjedničkim izborima. Iako eksperti očekuju njegovu pobjedu, neće biti lako. Da bi pobijedio, Makron mora proći kroz trnje populističke demagogije, koja lako može upecati dosta glasova na osnovu neopravdanog straha od imigranata.

Makron brani jedan od glavnih stubova Evropske unije od najezde populizma - Francusku. Zato on ne smije pasti. Bez njega, Evropska unija bi teško našla put ka kraju tunela.

Za sada, izgleda da će stari problemi biti isti i u narednoj godini. Moć i reputacija Brisela su teško uzdrmane iznutra od strane populista poput mađarskog Orbana i poljske partije Prava i pravde.

Sve je ostalo na čekanju, naročito proširenje. Momenat hvataju Vučić i Dodik, planovima o „Otvorenom Balkanu“, nadajući se da će dobiti politički kišobran od Brisela za sprovođenje srpskog sveta. Podrška od Orbanovog komesara, Varheljija, korak je u tom pravcu. To su vrlo opasni znakovi za Crnu Goru. Međutim, iako Beograd igra ofanzivno, tvrd je orah voćka čudnovata.

U Crnoj Gori je glavni front. Vodi se ključna borba za očuvanje crnogorskog identiteta i države, kao najvećeg branika srpskom svetu. Za taj svet se bore ustanici protiv Crne Gore koji neuspješno maskiraju svoj naum navodnom borbom protiv „tridesetogodišnje vlasti“. Kršenjem Ustava i zakona, institucionalno i vrijednosno uništavaju crnogorsko društvo.

Tim ustanicima je protekla godina bila trijumfalna. Premijer Krivokapić ponosno to kaže. Možda za njih i jeste. Sistem obrazovanja je uzdrman do temelja. Ključne pozicije ali i prestižne nagrade dodjeljuju se onima koji u punom smislu nose fašistički barjak. Revanšizam cvjeta. Društvo je sve podijeljenije. Crna Gora srlja u provaliju gdje je čeka srpski svet.

Da bi je izbjegla, moraju biti ogoljene laži na kojima vlada sadašnja vlast. Njena borba protiv „tridesetogodišnje vlasti“ je fraza kojom pravdaju najgore poteze i greške koje dolaze iz potpunog neznanja i nestručnosti ministara „eksperata“.

Međutim, znanje i stručnost nisu potrebni za sprovođenje plana uništenja svega što je moderna, postreferendumska Crna Gora, ona koju svijet poznaje po multinacionalnom i multikonfesionanom društvu, postigla. Ništa od toga nije potrebno za ulazak u srpski svet, preko „Otvorenog Balkana“.

U januaru aktuelnu Vladu čeka političko strijeljanje. Da li je zaslužila da „preživi“? Apsolutno nije. Svakim danom kojim joj se produžava mandat svi građani Crne Gore gube mnogo. Najprije gube sigurnost u zakone i Ustav – ako ih Vlada krši, oni gube na suštinskom značenju. Zatim gube vrijeme, koje je ključno u procesu pristupanja Evropskoj uniji, jer Vlada ne radi apsolutno ništa na tom polju.

Kao simbol crnogorske borbe ostaje Belveder. Možda nije mogao spriječiti ustoličenje u Cetinjskom manastiru i poniženje Crnogoraca, ali jasno je pokazao da je Crna Gora spremna za borbu.

Možda će nastupajuća godina biti šansa za drugi Belveder. On će donijeti oslobođenje u pravom značenju te riječi. Najprije od srpskog sveta i polusvijeta koji nam je zasjeo u Skupštini. Taman onakvog kakvom Vučić poklanja milione kao vjernim vojnicima njegove ideologije. Od toga oslobođena, Crna Gora će se vratiti sebi i iscijeljena od rana hrliti ka Evropi. 

Jasno je da godina koja nastupa donosi borbu. Bajden će se boriti sa otporom u Vašingtonu i sa Pekingom istovremeno. Evropa će se i dalje rvati sa svojim populistima. Crna Gora se mora boriti za sebe. I neka bude borba neprestana, dok ne pobijedimo.