U nama vrijeme se mijenja

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman 

Devetoga januara 1992. godine samozvani poslanici tzv. Skupštine srpskoga naroda u Bosni i Hercegovini donijeli su Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ovaj klasični čin protivzakonite secesije zasnivao se na konceptu objedinjavanja tzv. srpskih autonomnih oblasti u Bosni i Hercegovini formiranih po zamišljenom etničkom ključu kako bi se rasturila Bosna i Hercegovina, a njeni djelovi pripojili Savezu srpskih zemalja, fantomskoj tvorevini što je trebala iznići na razvalinama SFRJ. Već aprila 1992. godine etničko čišćenje Podrinja i početak opsade Sarajeva nagovijestili su metode kojima su kreatori Srpske Republike Bosne i Hercegovine namjerili doći do svojeg cilja.

Uništenje Bošnjaka na teritorijama koje su projektanti velikosrpske ideje viđeli kao svoje krvava je drama započeta u proljeće 1992. godine, a okončana genocidom u Srebrenici jula 1995. godine. Zato kad vam neko stane uvaljivati priču da je u Bosni i Hercegovini bio građanski rat za koji su svi podjednako krivi, znajte da je ta ogavna relativizacija tu da bi nas sve pripremila na nove zločine velikosrpske ideologije, kao jednoga od derivata vječnoga fašizma.

Devedesetih je parola o jednom narodu, jednoj državi i jednom vođi okončana raspadom SFRJ, stotinama hiljada ubijenih i nestalih te milionima izbjeglih. Vođa je, doduše, završio u Hagu, đe nije dočekao izricanje presude za ratne zločine. No, ako je vožd završio u Hagu, tamo nije prispjela ideologija u čije su ime počinjeni zločini. Ostala je, neokrnjena, da tinja i raste, čekajući novoga vođu.

Početkom januara 2020. godine u Crnoj Gori pokrenuta je Klerikalna kontrarevolucija, pokret koji je pod lažnom parolom odbrane svetinja doveo ne do smjene vlasti nego do dramatične promjene kursa crnogorskoga društva i civilizacijskoga posrnuća u protekle dvije godine. Izbori pred jesen 2020. godine bili su samo formalnost, logičan slijed procesa kreiranog i vođenog u crkveno-obavještajnim centrima s ciljem transformacije Crne Gore u novu Republiku Srpsku, surogat tvorevinu zasnovanu na kultu krvi i tla. Velikosrpska ideologija nakon 20-ak godina lutanja, dobila je svojega vođu, a projekat Homogene/Velike Srbije novi naziv, Srpski svet, uz dorađenu, perfidniju varijantu Otvoreni Balkan. Za realizaciju toga plana ovoga puta umjesto Jugoslovenske narodne armije bilo je potrebno upregnuti sve crkvene, medijske i lobističke snage vaskolikog srpstva. Bilo je potrebno agresivnu ekspanzionističku politiku sakriti iza navodne borbe za ljudska prava, pa potom izolovati Crnogorce i manjinske narode, kao remetilački faktor kleronacionalističkog projekta izgradnje jednonacionalne i jednovjerske Crne Gore.

Čemu ove paralele!? Razlog je jednostavan – i danas kao i prije trideset godina velikosrpska ideologija ključni je faktor nestabilnosti na Zapadnome Balkanu, njene se metode vremenom možda i mijenjaju, no ciljevi su uvijek isti. Zato je krajnje vrijeme da razbijemo neke iluzije. Crna Gora je duboko zagazila u Srpski svet. Vanrednih parlamentarnih izbora neće biti ni na proljeće, ni na jesen. Zapravo, neće biti ni redovnih parlamentarnih izbora 2024. godine. Neće, jer ovo što se okupilo oko platforme nestanka građanske, sekularne i multikulturne Crne Gore to neće dozvoliti. To što ove ministre niko nije glasao, već ih je izabrao pokojni mitropolit Crkve Srbije u Crnoj Gori, to što ovu Vladu u parlamentu podržava, zavisno od prilike, od 1 do 14 poslanika, to što nema ni legitimitet ni legalitet – ne znači ništa jer tutkalo kojim je ova vlast slijepljena po dubini i širini neće se ovako nikad potrošiti. A ako nelegitimna i nelegalna Vladu ne može pasti jer bi to navodno bila izdaja „narodne volje“, zašto bismo imali iluziju da i po isteku njenoga mandata 2024. argument potrebe da se sačuva „narodna volja“ i „Đedov amanet“ neće biti jednako aktuelan kao i danas! Zar bi iko od vlasti koja je za godinu dana toliko puta pogazila Ustav i zakone mogao očekivati da će joj najednom legalizam postati bitan!? Ovu vlast čine otvoreni i prikriveni eksponenti velikosrpske ideologije uz dodatak jedne minorne pseudoekološke partije čiji je lider najdosljedniji igrač Aleksandra Vučića, a najbliži saradnici – politički idioti (u antičkom značenju toga pojma), nabijeđeni da Crnu Goru brane od ekstrema dok uporno dižu ruku da kleronacionalisti pozoblju ostatke nezavisne i građanske Crne Gore.

Zato smiješno izgledaju opoziciona licitiranja s datumom kad će ova Vlada pasti, a tragikomično nade koje polažu čas u Aleksu, čas u Dritana, najbolje izdanke tradicije političkoga amorala. Umjesto iščekivanja savezničkog iskrcavanja, Dritanove milosti ili da se zgodi Deus ex machina, razjedinjenoj, anemičnoj – uz nekoliko časnih izuzetaka, poput Draginje Vuksanović-Stanković –  opoziciji, nesposobnoj da dobaci dalje od interpelacije ili nemuštog saopštenja, ali i svim udruženjima i pojedincima kojima je stalo do opstanka Crne Gore preostalo je samo ono o čemu je prije neki dan govorio Boban Batrićević – protesti!

Treba li nam bolji razlog od prepisivanja 50 km2 najvrednijih kulturnih dobara Crkvi Srbije!? Treba li nam bolji razlog od gašenja vitalnih preduzeća, protivzakonitoga zaduženja i guranja Crne Gore u ekonomski slom kako bi postala lakši plijen za „ekonomskoga tigra“ s Balkana!? Treba li nam bolji razlog od nacionalne segregacije i brutalnoga revanšizma prema Crnogorcima, Bošnjacima, Albancima i Hrvatima!? Treba li nam bolji razlog od blokade pregovora o pristupanju s EU i gašenja samostalnog direktorata u Briselu!? Treba li nam bolji razlog od brutalne upotrebe sile protiv vlastitoga naroda za interes Crkve Srbije na Cetinju početkom septembra!? Treba li nam bolji razlog od ratnih zločinaca i promotera mržnje na fasadama naših zgrada, od prijetnji Srebrenicom i napada na Bošnjake!? Treba li nam bolji razlog od destrukcije sistema kulture i nagrađivanja onih koji Crnogorcima vijetaju gaženje i nestanak, onih za koje su i Bošnjaci i Albanci i Hrvati – otpadnici, a pravoslavci jedini koji mogu spoznati Boga!? Treba li nam bolji razlog od destrukcije bezbjednosnog sektora, blokade sudova i političkoga kadriranja tužilaca, pripremanih da nas gone po vjerskoj i nacionalnoj osnovi!? Treba li nam bolji razlog od podrške vlasti konceptu Otvorenog Balkana, cucle-varalice, koja preko ekonomskih i kulturnih integracija treba da usisa Crnu Goru u Veliku Srbiju!? Treba li nam bolji razlog od śeče kadra u prosvjeti, kulturi, državnim preduzećima i javnom sektoru po vjerskom i nacionalnom ključu!?

Umjesto salonskog mudrijašenja, tviter politike i zavaravanja da će sve već nekako doći na svoje, danas nam je potreban organizovani otpor koji će okupiti građanske snage. Drugu priliku možda nećemo imati. Zato ne pitaj kad jer – sad je vrijeme za to!