Pogled sa Belvedera

Za Antenu M piše: Boško Crnojević

Belveder nije bio samo protest. Belveder je crnogorska zvijezda i velika crnogorska pobjeda. On je postao mjera dobrih i loših rješenja za Crnu Goru. Mjera licemjerja i hrabrosti, izdaje i odanosti. Belveder je mjera patriotizma. U vremenima iskušenja, vodeći se njime prepoznaćemo ko je dostojan da vodi Crnu Goru naprijed, a ko zasigurno nije.

Ova naša zvijezda je neminovno Zapadna, slobodna i slobodarska. Belveder je ustanak onih koji žele sekularnu državu, uređenu, sa svim manama koje demokratija može imati ali beskompromisno nezavisnu i suverenu. To su bili građani svih nacionalnosti i vjera, intelektualci i fizikalci, ali u prvom redu Crnogorke i Crnogorci.

Ko je bio sa druge strane Belvedera? Oni koji žele da unište Crnu Goru, da je porobe i u lance povedu pod skute plemenskim vođama u Beogradu. Oni kojima je vjera fašizam, koji slave ratne zločince, koji negiraju crnogorsku naciju.

Na Belvederu, Crna Gora je progovorila. Crkvi Srbije je rečeno da nije dobrodošla, dok god sije razdor, mržnju i truje crnogorsko društvo. Belveder je kazao da nema te Vlade, niti parlamentarne većine, koja može prevariti Crnogorce i uništiti im državu zarad borbe za političku moć.

Pokazao je, takođe, da nama ne treba nikakvo pomirenje. Treba nam sloboda.

Sloboda koju su nam ukrali tridesetog avgusta, bezobrazno i drsko, uz čestitke. Oni koji su počeli istog dana da kuju planove kako da unište sistem obrazovanja, da obesmisle zakone i Ustav, da nas svedu na nivo regije Srpskog sveta.

Belveder je te planove zaustavio. O njega su se sapleli zluradi apostoli. Oni sada pakuju kofere i grebu po licu Crne Gore to što mogu, ne bi li učinili više štete. Međutim, oni će biti zaboravljeni. Njihova djela neće.

Ona djela u kojima nisu bili sami. Pomagali su im pojedinci koji su danas predvodnici rješenja manjinske vlade, kojim navodno žele da otvore vrata Evropske unije. Željni istorijske uloge, političke veličine i vidljivosti, usta punih Crne Gore, ti pojedinci, međutim, nose ožiljke sa Belvedera. Naša ih je zvijezda opekla.

Opekla ih je jer nisu osudili krađu crkava i manastira Crne Gore. Ćutali su kada je Crkva Srbije kadrirala i na važne državne funkcije dovodila one najgore. Ćutali su kada je crnogorsko dostojanstvo bilo na udaru i kada je pogaženo helikopterskim desantom na Cetinjski manastir. Tada su Abazović i njegovi saradnici skrivali svoje saučesništvo parolom – sačuvali smo mir.

Danas, nakon izgubljene godine u mirenju, a zapravo rušenju Ustava i zakona, Abazović daje besu da će promijeniti Crnu Goru. Žrtvovaće se da bude premijer. Nudi njegova leđa za bratsko pomirenje među nacijama u Crnoj Gori.

Abazoviću, međutim, ne mogu pripasti te časti. Najprije, jer nisu zavađene nacije. Sa Crnom Gorom su zavađeni njeni neprijatelji. Oni koji su isporučili patrijarha i mitropolita i suzavcem gušili Cetinje. Upravo oni sa kojima je Abazović bio u čvrstom zagrljaju. Tada je gušenje mirnog protesta silom proglasio pobjedom. Zato njega Belveder nikada neće priznati.

On to zna i nada se da će ga pokriti smog demagogije, laži i licemjerja koje prosipa Crnom Gorom. Laži da nije on protiv Crne Gore nego prethodna vlast. Da je Crna Gora „spržena zemlja“ i da je njegova stranka, proevropska, zelena i Zapadna, tu da svojim znanjem izgura državu prema Evropskoj uniji.

Ta se stranka, međutim, zalaže za ideje koje su na štetu Crne Gore. Dvije su glavne: Otvoreni Balkan i sporazum sa SPC. Zašto?
Otvoreni Balkan je skriveni plan za ostvarivanje Srpskog sveta, gušenje crnogorske ekonomije i zakucavanje naših evropskih ambicija u nazadni balkanski ram.

žSporazum sa srpskom crkvom služi da se legalizuje krađa manastira i crkava koje su gradili naši preci. Njime će se tražiti da naša djeca pjevaju ode Svetom Savi. Možda bi se uspostavila ustavna praksa posjete patrijarha pred donošenje važnih državnih odluka. Baš ona koju je Abazović započeo.

Tu praksu ne diktira nijedan princip njegove partije. Niti ona priliči stranci koja je proevropska, pa još i zelena. Abazović nije pokazao da je vođen tim načelima, već sitnim interesima, skrivenim iza laži i demagogije.

Prodavši glasove svojih glasača Putinovim plaćenicima koji sebe zovu Demokratskim frontom, ali i uniformisanim demagozima koje predvodi Bečić, Abazović je bio saučesnik u uništavanju Crne Gore. Pustio je da čitava jedna godina u tome protekne.

U toj godini smo svjedočili urušavanju institucija, obezvrijeđivanju Ustava i zakona i zaustavljanju puta ka EU. Sve se to pokušalo zamaskirati jeftinim doskočicama i prizemnim dijalozima, kako u Skupštini tako i u Vladi. U performansima malograđanštine, visoke državne funkcije su izgubile na ugledu.

Skupo je Crna Gora platila takozvano pomirenje. Mnogo će tek doći na naplatu. Jahači tridesetog avgusta, na talasima laži i prevare, promijenili su Crnu Goru, na gore. Abazović je besu ispunio.

Naša zemlja nije zaslužila da je vode oni najgori među nama. Oni nepismeni, neznaveni i zlonamjerni.
Ali Belveder i dalje sija. Mora sijati. Uzdajmo se u njega, da nas vodi.