Umjesto građenja – gađenje odnosa, i mentalno trovanje prostora

Za Antenu M piše: Čedomir Drašković 

Poslije Napoleonove invazije na južnoslovenske prostore (prije svega u zoni Slovenije i Hrvatske), formirane su odgovarajuće Ilirske provincije, pod francuskom upravom. Neočekivano, ali u tom kratkom periodu (do 1813.) bili su vidni bolji uslovi za privredni i društveni razvitak, za poboljšanje prosvjete i snaženje nacionalnih emocija. Sa druge strane, automatski je politički (više imaginarno, i „kartografski“) reagovala istočna rusko-srpska „koalicija“ – popularisanjem njihovog nauma o tzv. srpsko-slovenskom carstvu na Balkanu. Od tada organizovano traje nemanjićko (pravoslavno) „zveckanje“ istorijom, sa uvijek spremnim i aktuelnim imperijalnim tenzijama „velike zaštitnice Rusije“. Što je postupno stvaralo, tj. politički nametalo ideju „srpstva“ kao supstituta za Srbiju, odnosno kao regionalnu dominantu, Veliku Srbiju.

Neutralisanjem Napoleonove invazije i vraćanjem Francuza u sopstvene okvire, carski Beč je ponovo pokazao svoje lice moćnog evropskog centra. I ključne raskrsnice između Istoka i Zapada. Carski sjaj jedne od dugo vodećih evropskih prijestonica, obogaćen je i kultivisan znatnim demokratskim slobodama, novim idejama i ideologijama. Postao je intenzivan i oslobođen za nove društvene i političke preokupacije.

I buđenje nacionalnih ideologija. To se pokazalo jako pogodnim za već nagoviještene velikosrpske ambicije, tj. novu političku „formulu“ panslavističku: rusko/srpsko-slavensku. Vuk Karadžić (koji se i potpisivao u ruskom stilu: „Vuk Stef. Karadžić“), slavljen je kao „genijalni srpski kulturni reformator“. Ali je, naravno, svjesno i dosljedno prećutkivana i ukrivana – njegova prevashodno kolonijalna uloga, i kolosalna usluga velikosrpskom projektu.

Tome je išao „na ruku“ i oduševljeni ilirski nacionalno-preporodni pokret za južnoslovensko zajedništvo, za konačno oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slovena (naročito snažno prisutan oko 1830. do 1850. godine). Pod uticajem čeških panslavista Kolara i Šafarika, i prihvaćene varijante da su Južni Sloveni porijeklom Iliri, Karadžić je u Beču ubrzano nacionalistički stasavao. Prvo je (u Beču, 1814.) objavio „Malu prostonarodnu slaveno-serpsku pesnaricu“ (sa nesigurnošću u naslovljavanju, odnosno lažnom skromnošću njegovog „slaveno-serpskog“ početka). Kasnije se razmahao, sakupljao i publikovao bajke i basne, poslovice, zagonetke, pitalice, narodne priče i anegdote, lirske, lirsko-epske, i epske pjesme… Takođe i Rječnik srpskog jezika (već u ranoj fazi rada).

Sve je postalo srpsko; i bugarštice – junačke pjesme dugog stiha iz zapadnih krajeva (recimo), i Crnogorske narodne junačke pjesme… Sve je Karadžić kolonijalno „zgrtao“ i grabio, srbio i posrbio; i „posrbinjio“, zaključno sa „crvenim banom“! I jezik je srpski (znači i „čakavski, kao južno narječje jezika srpskog“)? I More jadransko je srpsko! I svi su Srbi: pravoslavci (prije svega), a onda i Muslimani (koji su samo promijenili vjeru), i Hrvati – „Srbi rimskog zakona“… Sve mu je išlo kao „po loju“, u duhu njegovog političkog manifesta „Srbi svi i svuda“ (1819).

Vuk je u startu reagovao, i zaključio da: „Srbi imaju svoja pismena (tj. slova) evo hiljadu godina, a nemaju svoga jezika“. Poslije staroslovenskog jezika, u Srbiji su bili aktuelne razne verzije tih konfuzija „jedinstvenog“ jezika – crkvenjačkog, pravoslavskog (rusko-slovenski, crkveno-slovenski, srpsko-slovenski, slaveno-serpski…). Naročito konzervativna crkva je bukvalno do nedavno „naizust“ koristila te davne i vjernicima nerazumljive varijante rusko-slovenskog. U ime naroda, „svetosavski“ su opštili sa bogom – na jeziku koji njihov narod ne razumije? Kao što je i svoj reformisani srpski jezik „snimio“ i preuzeo iz svog bližeg životnog okruženja, a potom ga integralno nametnuo kao zvaničnu srpsku varijantu, tako je Karadžić i 4 – 5 grafičkih oznaka za nova „pismena“ spretno „pokupeljao“ po okolini…

Sa Karadžićem je vihorno i pandemijeski krenuo srpski šovinizam, tj. velikosrpsko uzurpiranje tuđih prava, i otimanje kulturne baštine južnoslovenskih naroda. Samim tim, grabljiva šapa je stavljana i na teritoriju! To je već u punom zamahu (i zvanično, i nezvanično) ostvarivana klero-nacionalna i državna patologija Srbije. Sa novom zvaničnom mutacijom stalnog varanja i prilagođavanja – do danas „matične države“, u interesu „srpskog sveta“. To povremeno otvoreno grotlo velikosrpske ekstaze – vulkanski je neizvjestan i opasan ponor. Čak i kad je Srbija primirena, i naoko kooperativna – kao u decenijama SFRJ – pokazalo se da je samo bila zlurado pritajena, sklupčana, i da nije mirovala. Već je prituljeno radila: akumulirala opasnu količinu retrogradne, vjerske i nacionalističke energije!

Uprkos tome, stvarnost se dugoročno ne može osoviti na obmanama, prevarama, improvizacijama. Jedino zdrava i optimalno uvjerljiva stvarnost može da se gradi na razumu, „raciju“: na karakteru. Ranije su u nekim stranim kulturama (do ogrezlog, bezdušnog mediokritetskog mešetarenja Srbije sa Crnom Gorom), Crnu Goru i Crnogorce slavili kao jedinstven soj ljudi, čak i kao „božje narodne osvetnike“, maltene biblijske. (Npr. Lj. Perkolić, Hrvatska). Geopolitičkim igrama i podjelama neposredno poslije okončanja I sv. rata, „tragična balkanska laž je prošla kao istina“. Crna Gora i njeni vjekovni „božji narodni osvetnici“ nestali su sa istorijske scene: pojela „maca“ Srbija! Te godine 1918. stvorena je velikosrpska satrapija na Balkanu, da bi groteskni „veliki oslobodilac“, te „veliki ujedinitelj“… porodično i dinastički ubrzo raspršili sve moguće iluzije o normalnom južnoslovenskom, demokratskom i građanskom suživotu. Sa tim u vezi, uslijedilo je sve devijantnije i sve žešće, sve razornije talasanje klero-nacionalističkog patologizovanja mentaliteta srpskog. „Srpska vjera“ kao džinovska zagranična nevidljiva neman – kao balkanska nevjera.

Uslijedilo je sve zaglušnije, i sve strastvenije kvocanje sa svakog srpskog sokaka i bunjaka – da su Crnogorci „komunistički nakot“, „izmišljena nacija“, „nova nacija“, antisrpski fašisti, „milogorci“. Koji čak sa svojim „pećinskim nacionalizmom“ ugrožavaju normalno funkcionisanje života u regiji, kako je iz perspektive svoga zloćudnog karaktera nedavno zaključio vrhovni beogradski tutor „srpskog sveta“ A. Vučić. Srbijanski predśednik to priča „na pripremljeno“: ima sigurnu imperijalnu „podlimaču“, Crkvu Srbije, koja je samo formalno hrišćanska. Jer je prevashodno rasprostranjena i moćna imperijalna srpsko-slovenska „konkordija“.

Ta pseudo-vjerska, klero-nacistička (imperijalno kolonijalna), i turbo državna (tj. velikodržavna) sablast društva i prostora balkanskih – djeluje veoma sinhronizovano sa predśednikom Vučićem, koji je i patrijarh iz sjenke.

Republika srpska je 09. januara svečano obilježila trideset godina državnosti: 1992 – 2022. Svečanost na nivou, beśede i beśednici, i zahvalnost za „dostojanstvo i samosvijest“ S. Moljevića, četničkog ideologa iz II sv. rata (koji je osim dejstava ratne pogibelji, „teorijski“ ostavio u nacionalno nasljeđe tezu o „iseljavanju“ stanovništa, koje uslovljava potrebnu promjenu granica i slično. Kako bi se dugoročno ostvarivao mirniji život u etnički čistim državama… Zbog toga se Srbi tako lako „bude“ u sred noći: Srbiji i Srbima je Crna Gora primarno bitna – za početno i najsigurnije grabljenje i organizovanje „velikog miraza“. Jedina su im smetnja nacionalni Crnogorci, ali: „Crnogorci će biti Srbi, ili ih neće biti“? Sa tim u vezi, toliko se danas „natićilo“ malicioznih, zluradih, nepromišljenih, poganskih tipova… Pod pritiskom ideološki retardiranih popova, pokvarenih političara, izmanipulisanih javnih tzv. ličnosti, i sličnih mentalno iščašenih „građana“.

I svi oni povremeno kvocaju i zvocaju: „Da se smirimo i pomirimo“! Kako!? Kada nam nije ni na vidiku to drukčije, „pomireno“ življenje. Kada zdrave istorijske varijante nema na horizontu! Prvi korak je: da dželat opere ruke, „očisti“ ruke. I čiste ih pruži žrtvi. Te da se može početi vjerovati, da nije više kao zvijer…

Ako je npr. u nekim državama svijeta (SAD, recimo) magarac simbol demokratije, onda na (opet) sve napadnijem ideološkom i kobajagi demokratskom buvljaku Zapadnog Balkana (srpskog), magarac je daleko od demokratskog standarda. Društveno politički i bogom dano tuda se još utrenirano jure „vuci“ i „magarci“: „Vuk magarca na plot nagonio“… „Plot“ će sigurno prvi da strada (Iako bi trebalo da bude pouzdana „granica“) , a zatim: „magarcu“ kako bude. Iako se to „prima“ kao ideološka predstava, ipak je taj „vuk“ – „čuvar nacionalnih interesa“! Neugledni, olinjali i krezubi „reponja“, i jad bez lijeka savremene civilizacije. Ali, „magarcu“ mira nema…

Svi tzv. veliki igrači mentalnih „Pigmeja“, oholi i prepotentni totalitarni vlastodršci, i bogohulno nacifrani Hristovi vidari i narodni „pastiri“ – u stvari se sve vrijeme perverzno „zabavljaju“. Iživljavaju se nad svojim podanicima: kao razmaženo derište sa igračkama, koje štetočinski uživa u njihovom lomljenju. Od čijih krhotina i komšije mogu biti bolno „iznenađene“.

„Raji će biti kako se ajvani dogovore“, pisao je 1990. jedan poznati južnoslovenski intelektualac. Naravno, kako vrijeme kao („majstorsko rešeto“) pokazuje: „ajvani“ se ne mogu dogovoriti. Poglavice su i glavni vrači… Jako inventivni u smicalicama i besmislicama, neumorni u propagandi, mizantropski isključivi: - Nije bilo genocida u Srebrnici! Ratko Mladić i Radovan Karadžić su borci za slobodu i nacionalni heroji! Dubrovnik je trebalo potpuno srušiti! Četrdeset i četiri mjeseca opsade Sarajeva, ni na čiju „dušu“… Dok se, primjera radi, o gotovo tri puta kraćoj opsadi Lenjingrada u II sv. ratu uvijek (s pravom) govori kao o najvećoj ratnoj strahoti. O opsadi Sarajeva, gotovo kao da je nije ni bilo? Civilizovani i uninani zapadni svijet prioritetno gleda na svoje interese, svoje „kućne ljubimce“, tj. pomenutu demokratsku ikonu… Na surogatnom Balkanu ostaju izgleda imuni na demokratsko magarčenje; i lažno dramatizovanje o „ugroženosti“ Srba.

Nekad je narod Crne Gore, pošteno i odgovorno razmišljao i govorio: - Što je najskuplje? „Obraz!“. – A što je najjevtinije? „Obraz, ko ga ne zna čuvati!“. Danas je to doseglo potpuni apsurd: ne pravi se razlika između „građana“ , i onih – bez svoga lika…

Po američkoj legendi: „Ko ne uspije u vjeri, sudbina mu je revolveraša“. Vučić se naglašeno naoružava, odnosno ratnim arsenalom priprema Srbiju. S obzirom na to da Srbija ni istorijski, ni potencijalno – a još manje stvarno – nije ugrožena: slaže li to „karte“ za drugo poluvrijeme „srpskog sveta“? Čak i srpski episkopi maskirno, „junački“ vježbaju: Crkve Srbije „velikodostojnici“ Ćulibrk i Ostojić su „zanimali“ u uniformama specijalizovanih vojnih jedinica Srbije! Pop Jovan u Beranama uvježbano skače padobranom – da dočeka patrijarha Porfirija, povodom ustoličenja još jednog srpskog episkopa Metodija. Lete li to anđeli, ili priskaču kandžirepe? Pa neumorni patrijarh Porfirije, desantno dolijeće vojnim helikopterom pred Cetinjski manastir. Da još jednom zadovolji „božju“ volju: Crnogorce nasamari sa još jednim srpskim duhovnikom.

Velika jugoslovenska ličnost, prije oko pola vijeka svakako najuspješniji televizijski i filmski stvaralac Jugoslavije (i najpopularnija ličnost „od Triglava do Đevđelije“), Radivoje Lola Đukić (rođen u Beogradu, pravoslavnog porijekla) – povodom divljačkog klero-nacionalističkog razvaljivanja Jugoslavije – je zgrožen zavapio: „Da imam gde da odem, napustio bih domovinu. Da umrem od tuge, a ne od užasa i stida“! Do tada je, iako u godinama i ruiniranog zdravlja, energično vodio demokratsku borbu, predvodeći u Ujedinjenoj jugoslovenskoj demokratskoj inicijativi. Zdravim ličnostima je uvijek prisutno i jasno sveto pravilo: Za odbranu otadžbine nema razmišljanja; niti traženja i zauzimanja stava. Otadžbina se mora braniti! Suludo veliki broj crnogorskih tzv. građana, Crnu Goru „brani“ Crkvom Srbije!? A nedavno se npr. (uoči Parlamentarne debate o obaranju Krivokapićeve vlade), u Beogradu po hitnom postupku „našlo“ čak osam (tekućih) političkih demagoga iz Crne Gore? Inferiorna pratnja Beograda (i Moskve), i nekompetentni klovnovi iz tuđeg cirkusa. Za populističko i uvijek spremno obmanjivanje sopstvenog naroda – opake dnevno-političke pustahije.

U međuvremenu, još jedan (po Crnu Goru tragični, i istorijsko sramni) srpsko-ruski gaf. Za vladiku Vasilija Petrovića se zna da je naprasno, prilikom trećeg boravka umro u Petrogradu. Bio je vrlo zaokupljen traženjem uslova za iseljenje Crnogoraca u Rusiju (ekonomski najugroženijih crnogorskih porodica). Uglavnom je nailazio na mrgodni ruski „otpozdrav“, i „iznenada je umro“ i sahranjen u Petrogradu. Tek sada Srbi „ekspertski“ stupaju na scenu: - Vladika Vasilije je umro od posljedica trovanja u Kotoru, sitno stučenim staklom. „Ručao“ u Kotoru, pa („iznenada“!) dočekao sudnji dan u Rusiji, poslije višemjesečnog putovanja? Brane Srbi „svoje“ Ruse.

Ili, riječ je o uobičajenom, vazdakadnjem srpskom palanačkom dernekovanju. Zbog toga je „po srpski“ ispalo i sljedeće: nije prošao na srpskom Sinodu (inače apsurdni) prijedlog mitropolita Amfilohija – da Njegoš bude izabran za srpskog sveca. Onemogućila ga „jaka“ konkurencija: pljevaljski ravnogorski osuđeni zločinci, crnorisci iz II sv. rata: pop „Maca“ Vukojičić, i pop M. Šiljak? Pa sadašnje naraštaje pljevaljskog kraja (s pravom okrivljuju) – zbog bezmozgovićkog ravnogorskog atakovanja na – ni krive, ni dužne – pljevaljske muslimane. Opet: „Što god šteta, sve nesreća kriva“? S tim što se zna ko je „nesreća“, i gđe ona stoluje: U Beogradu su joj (na Andrićevom vijencu), prije nekoliko dana uobičejeno opet bili zvanični „gosti“ iz Crne Gore…

(Nastavlja se)