Ne treba biti istoričar da razumiješ veliku grešku, nego čovjek

Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko

Uzrok ruskog neisprovociranog napada na Ukrajinu je ruski šovinizam, koji je kasnije prerastao u rusizam – ruski fašizam. Taj fašizam krenuo je u stvaranje velike Rusije, kao nekad Hitler u stvaranje Trećeg Rajha.

Nije zgoreg podsjetiti da šovinizam ima svoje korijene u nacionalizmu, a nacionalizam crpi snagu iz patriotizma. Taj lanac, kada pozitivni pojam patriotizam preraste u 'ne-baš-dobar' fenomen nacionalizam, koji se pak dalje transformiše u vrlo loš šovinizam, vodi ka fašizmu kao najvećoj civilizacijskoj opasnosti.

Posrijedi je vrsta društvenog kancera, koji pozitivne ćelije patriotizma transformiše u negativne. Ako tu izostane društveni hirurški zahvat, stvari idu ka terminalnoj fazi – fašizmu, koji ubija sve živo u društvenim odnosima, propagira nasilje u odnosu na druge narode (pa i svoje građane, koji ne prihvataju ideologiju velikodržavnosti). Preći liniju ka velikodržavnom nacionalizmu znači i spremnost na rat, krv, stradanja, ogromne ljudske i materijalne gubitke. Na put nikuda...

Slobodan Milošević je na taj način pretočio nacionalizam u šovinizam i krenuo putem ratova. Poslije demokratskih promjena u Srbiji, šovinizam kao državna ideologija bio je sklonjen. Ostalo je tada nacionalizma, istina, ali on se može liječiti neinvazivnim metodama. 

Dobro je da Beograd s jedne strane zna kuda vodi ovaj put i nastoji ga izbjeći integracijom u EU; ali s druge strane domaći nacionalisti guraju zemlju na stazu šovinizma i tijesnih veza sa već fašističkom Rusijom. Zemljom koja, osim lažnog prijateljstva (o čemu svjedoči drsko upoređivanje Kosova sa ukrajinskim Donbasom), njeguje i želju za potpaljivanjem situacije na cijelom zapadnom Balkanu. To čini potplaćivanjem dijela srpske političke elite i investicijama u energetski sektor sa ciljem uspostave kontrole preko ekonomije nad političkim razvojem zemlje.

Rat i evropske vrijednosti ne mogu ići zajedno

Svi se danas moraju suočiti s činjenicom da je Rusija postala najveći eksporter u Evropi ne samo nafte i plina, već i ratova. Pri tome, prodaja nafte i plina ide uporedo s još nečime. Ako želite naftu obojenu ljudskom krvlju, onda ste dobrodošli u Moskvu na pregovore. 

Zvanični Beograd se sada treba opredijeliti da li ide magistralom evropskih integracija i perspektivom svestranog razvoja privrede, ili putem velikodržavnosti, koji je već jednom doveo do siromaštva i političke provalije. Ako idete putem šovinizma onda ste srdačni prijatelj Kremlju; ako idete smjerom evropskih integracija, onda vas rado prihvataju u svim evropskim prijestonicama. 

Pokazatelj društvene situacije u Srbiji jeste i nekadašnji fudbaler Dušan Savić, koji se pojavio na konferenciji za novinare kluba Crvena zvezda u majici sa slovom Z, što u Ukrajini i demokratskom svijetu znači Z-lo. On je pozdravio prisutne na Dan pobjede, za koji su, kako on kaže, najzaslužniji Rusi, Bjelorusi, Srbi i pravoslavni dio Ukrajine. 

To je nešto istorijski novo. Nije da je poznavanje istorije i nauke Saviću jaka strana, ali kad ulaziš u društveno-politička pitanja o kojim nemaš nikakvog pojma, onda moraš dobiti i adekvatan odgovor. Prije svega, pobjedi nad fašizmom doprinijeli su upravo Ukrajinci, koje Savić stavlja na posljednje mjesto. Od zvaničnih 26,5 miliona sovjetskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu, bilo je 14,3 miliona Ukrajinaca. To je više od polovine svih poginulih i više nego Rusa i Bjelorusa zajedno.

Drugo, vrlo je upitno govoriti da je u partizanskim odredim bilo najviše Srba. Tačno, dosta mnogo, ali većina Srba se opredijelila za četnike Draže Mihajlovića. Na Teheranskoj konferenciji u 1943. godini šefovi država SSSR, SAD i Velike Britanije označili su četnike kolaborante, a ne antifašiste.

Treće – u toku Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez je bio oficijelno zemlja ateizma. Poklanjanje Bogu i Crkvi umnogome je bilo zabranjeno. Apsolutna većina sovjetskih ljudi morala je ići u boj sa boljševičkima pokličima.

Poenta je, propagirati simbol ruskog fašizma i podjelu Ukrajine na pravoslavni i drugi dio, kako to čini Savić, nije ništa drugo do poluga moskovske propagande. Ne zaboravimo, ruska vojska pobila je u Mariupolju 30 hiljada ljudi, koji su većinom pripadali Ruskoj pravoslavnoj crkvi, a Moskovski patrijarh Kiril nije progovorio jednu jedinu riječ za svog gazdu Putina.

I tu ne treba biti istoričar da razumiješ veliku pogrešku, nego treba da budeš civilizovan čovjek. Kako kažu – jel si čovjek ili nisi.