Boris Pavelić: Sarajevo i Hrvatska

Piše: Boris Pavelić

“Blokadu Sarajeva prekinula je Hrvatska vojska. To Plenković vjerojatno i ne zna”, jedine su dvije rečenice kojima je ijedan visoki hrvatski političar komentirao nedavnu 30. obljetnicu opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine. Te je rečenice izrekao hrvatski predsjednik Zoran Milanović, posve usput i neobljetnički, na sindikalnom skupu u Zagrebu u povodu Praznika rada 1. svibnja. Milanović, pritom, nije govorio o stradanju Sarajeva, nego o svojim već uobičajenim prepucavanjima s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem. U njegovoj izjavi bilo je važno što to Plenković navodno zna ili ne zna, a ne tko je uistinu zaslužan za oslobođenje Sarajeva.

A onda, ponovio je Milanović svoju tvrdnju i u petak, 13. svibnja. “Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu nisu deblokirali američki i britanski avioni nego Hrvatska vojska, hrvatske brigade”, izjavio je u Petrinji, na obilježavanju 31. obljetnice 2. gardijske brigade Hrvatske vojske. “Ne savezničke bombe, nego Hrvatska vojska na ulazu u Banjaluku”, nastavio je. “Tek tada Sarajevo je deblokirano i započeli su pregovori oko Daytonskog sporazuma. To su jako važne stvari. Svjedoka je još jako puno, neće se to lako zaboraviti“, ustvrdio je.

Nikad dosad još nitko, ni u Hrvatskoj, ni u Bosni, ni u međunarodnoj zajednici, nije tvrdio da je Hrvatska vojska deblokirala Sarajevo. Svakome tko išta zna o kraju rata u BiH, ta tvrdnja zvuči, u najmanju ruku, iznenađujuće. U Sarajevu je ona, poput mnogih drugih Milanovićevih izjava, izazvala ljutnju i opovrgavanje. Predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović, koji je i sam opsadu Sarajeva preživio u gradu, Milanovićevu je tvrdnju u jednom intervjuu komentirao suzdržano, ali vrlo jasno: “Hrvatska vojska je bila stotinama kilometara daleko od Sarajeva kada je ono odblokirano. Suradnje je bilo u Bosanskoj krajini s Petim korpusom Armije Republike BiH. Dakle – suradnje, jer Peti korpus je itekako pomogao obranu Hrvatske, vezujući na sebe Mladićeve postrojbe”.

Milanovićeva, blago rečeno, smiona tvrdnja da je HV deblokirala Sarajevo, komplementarna je s činjenicom da u Hrvatskoj nijedna državna institucija ni riječju solidarnosti i prisjećanja nije obilježila 30. obljetnicu početka opsade grada. Tek je bivša premijerka Jadranka Kosor objavila tvit takve vrste, spasivši time bar zrnce obraza zemlje koja je bila žrtva iste agresije kao i Bosna i Hercegovina. “Sretan dan grada dragom gradu Sarajevu. Uz sjećanja na opsadu grada u ratnim vremenima, sjećanje na stradanja i hrabrost. Sarajlije junaci!”, objavila je Jadranka Kosor. I to je bilo sve: Hrvatska šuti, kao da Sarajevo ne postoji.

Ali, postoji. I postoje činjenice o njegovom stradanju, kao što postoje i činjenice o tome što je u vrijeme stradanja Sarajeva činila hrvatska politika i hrvatska vojska. Pa kad se hrvatski predsjednik Zoran Milanović već upušta u svoju osebujnu interpretaciju suvremene povijesti, preuzimajući time neovlašteno prostor koji bi temeljitim istraživanjima trebali popuniti povjesničari – a nažalost nisu – dobro je možda podsjetiti kako je to hrvatska politika uistinu utjecala na ratne okolnosti u BiH, pa posredno i u Sarajevu, od samoga početka opsade.

“Oružani sukob izbio je nakon što je Evropska zajednica 6. aprila 1992. priznala BiH kao suverenu državu”, rekonstrukcija je početka rata u glavnom gradu BiH iz presude Haškog suda zapovjedniku Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske Stanislavu Galiću, koji je za zločin opsade Sarajeva osuđen na doživotni zatvor. No prve žrtve pale su još ranije: 1. ožujka na Baščaršiji u jednim je svatovima ubijen Nikola Gardović, a 5. travnja na mostu Vrbanja snajperom su usmrćene Sarajka Olga Sučić i studentica iz Dubrovnika Suada Dilberović. Dan kasnije, 6. travnja, JNA je minobacačima i tenkovskom vatrom napala grad, uključujući i staru gradsku jezgru. “JNA je postavila barikade na ključnim putevima i tako proširila kontrolu nad pristupima gradu. Do kraja aprila konture blokade Sarajeva većim su dijelom bile određene.” Nekoliko dana kasnije, 2. svibnja, napadnut je centar grada. Svjedoci na suđenju ispričali su kako su tenkovi pucali na zgradu Predsjedništva BiH. “Snage lojalne Predsjedništvu BiH jedva su spriječile JNA da na juriš zauzme Predsjedništvo”. U danima koji su uslijedili, grad je izložen strahovitom granatiranju: zapaljena je Baščaršija, centar starog Sarajeva, Nacionalna i univerzitetska biblioteka, željeznička stanica, pošta… Sarajlija Tarik Kupusović svjedočio je ovako: “To je već započelo odma’ 2., 3. maja, i trajalo je nekoliko sedmica, sa prekidima naravno, kad smo svaki dan, svaki drugi dan, doživljavali šok da nema više Zetre, Olimpijske dvorane, da nema više zgrade željezničke stanice, da su mnoge stambene zgrade zapaljene, odnosno izgorilo po nekol’ko spratova…”Sličan šok opisivali su i drugi svjedoci. Jedan je ustvrdio da je rat u Sarajevu počeo 4. travnja, “i da otprilike prvih desetak dana to niko nije mogao vjerovati”. “Zatim je uslijedio ‘osjećaj da nešto nije u redu’ i počela je pucnjava. Oko 2. maja 1992. rat je stvarno započeo s redovnom pucnjavom i granatiranjem koje se nastavilo do septembra 1992., a i kasnije.” Kasnije, mnogo kasnije: sljedeće četiri godine, do 9. siječnja 1996, kada je u Sarajevu ubijena posljednja žrtva, gospođa Mirsada Durić, usmrćena snajperskim metkom u tramvaju 9. siječnja 1996. Opsada je trajala 1425 dana, gotovo dvostruko duže nego nacistička opsada Staljingrada; ubijeno je, smatra se, 11.541 ljudi, među njima 1.601 dijete.

A gotovo polovinu tog vremena surađivali su Hrvati i Srbi. Šira je slika apsurdna, i na prvi pogled posve neshvatljiva: srpske snage u drugoj polovini 1991. godine osvojile su trećinu Hrvatske a potom pokrenule agresiju na Hrvate i Bošnjake u BiH, ali hrvatske vlasti, svemu tome usprkos, u svibnju 1992. sa Srbima sklapaju sporazum o nenapadanju, razgraničenju i suradnji. 6. svibnja 1992. godine, vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić i vođa HVO-a Mate Boban u Grazu su potpisali sporazum kojim su načelno dogovorili razgraničenje Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini. Dok su ta dvojica stavljali potpise na papir, Sarajevo je gorjelo, a njegovi se stanovnici pokušavali naviknuti da im grad srpske snage na brdima pretvaraju u pakao. Pa ne bi li predsjednik Milanović, kada već politizira rasplet rata iz jeseni 1995, trebao biti dovoljno pošten pa spomenuti i godine koje su prethodile? Jednom će, naime, valjati odgovoriti i na jedno važno pitanje: kako bi izgledao rat u BiH da je Franjo Tuđman sav ratni napor svojih snaga u BiH usmjerio na suradnju s Armijom BiH, umjesto na rat protiv nje? Koliko bi trajala opsada Sarajeva da u listopadu 1992. HVO u Prozoru nije napao Armiju BiH? Koliko je ljudi u Sarajevu moglo biti spašeno da HVO i Armija BiH godinu i pol nisu ratovali jedni protiv drugih, nego zajedno, kao saveznici?

Hrvatska javnost, na primjer, slabo zna da je Ivica Rajić, zločinac HVO-a odgovoran za zločin nad bošnjačkim civilima u Stupnom Dolu kod Vareša u BiH 21. listopada 1993, sa svojih dvjesto vojnika iz Kiseljaka u Vareš “prešao preko teritorije pod kontrolom bosanskih Srba”. Ondje su njegovi ljudi počinili jezive zločine: presuda Haškog suda Ivici Rajiću navodi kako je znao da su njegovi podređeni “sakatili bosanske Muslimane i vješali njihove odsječene glave na ‘otvorenoj tržnici’ u gradu Kiseljaku. U isto vrijeme, Dominik Ilijašević zvani Como vozio se po Kiseljaku s odrezanim uhom jednog Muslimana zakačenim za antenu svog auta”.

Dosad još nitko nije temeljito, činjenično i historiografski skrupulozno obradio suradnju HVO-a i Vojske Republike Srpske tijekom rata u BiH, a bez tih saznanja, i njihove istinoljubive kontekstualizacije u ondašnje okolnosti, u najmanju je ruku neodgovorno tvrditi da je “Hrvatska vojska deblokirala Sarajevo”, naročito kada takve tvrdnje iznosi predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske.

Ali, to je i moralno nedostojno. Postoje naime svjedočanstva kako su hrvatske snage ne samo olakšavale, nego i doprinosile muci građana Sarajeva. Novinari su svjedočili intenzivnom hrvatsko-srpskom švercu i razuzdanim zabavama u Kiseljaku, gradiću koji u ratu graničio sa srpskim snagama ušančenim oko Sarajeva. Na suđenju Ratku Mladiću u Haagu, prema izvještaju Radija Slobodna Evropa od 3. siječnja 2015., haško je tužiteljstvo “prikazalo i suradnju VRS-a s lokalnom brigadom HVO-a u Kiseljaku u vezi topničke podrške i municije tijekom sukoba s Armijom Bosne i Hercegovine”. Suradnja je opisana u zapisniku “sastanka dužnosnika tzv. Herceg Bosne s generalom Mladićem”, na kojemu su “spomenute višemilijunske cifre u njemačkim markama u vezi isporuke oružja i nafte”. O svemu tome svjedočio je bivši dužnosnik HVO-a Davor Kolenda: “Hrvatima je trebalo oružje, a Srbima nafta, a rat je vrijeme kad lopovi dominiraju. Znam da je jedno previjanje vojnika HVO-a na Ilidži koštalo više tisuća maraka. A da je međusobne trgovine bilo, bilo je svuda. To je bio interesni rat, ne iz nekog patriotizma“, izjavio je Kolenda.

A dok su vitezovi HVO-a u Kiseljaku trgovali sa Srbima, dvadesetak kilometara dalje, u opsjednutom Sarajevu, zbivale su se scene poput onih koje je sarajevski novinar Ozren Kebo opisao u svojim potresnim zapisima iz opsade, knjizi “Sarajevo za početnike”. Taj bi potresni dokument, ako mu je do ljudske istine o opsadi, predsjednik Milanović morao pročitati. U zapisu “Evropa”, na primjer, Kebo opisuje kako su gorjele zgrade. “Sablasno djeluje buktinja od 50 metara”, piše. “O nekom gašenju nema ni govora – ko god pokuša prići zgradi biće upucan istog trenutka. U tom detalju, da prvo zapale zgradu, a onda stanarima ne daju da je gase, u njemu je skrivena suština napada na Bosnu”, piše Kebo, a mi bismo danas dodali: kao i u naknadnim tvrdnjama da su Sarajevo spasili oni koji nisu.

Kebo dalje pripovijeda kako se ljudi iz zgrade spašavaju na stražnji ulaz, zaštićen od snajpera, ili preko balkona. Većina je uspjela, ali stari čovjek ne može, nedostaje mu snage. “On je zarobljen. Djevojka i mladić, očigledno njegovi, stoje ispred zgrade. Djevojka plače, mladić izbezumljeno viče. Iako mu se glas gubi u opštoj gužvi, on ne prestaje da objašnjava starcu kako da se spasi. Ali sve je uzalud, vatra divlja i starac nema nikakve šanse. On i dalje ništa ne pokušava, samo gleda tu gužbu oko sebe. U njegovom pogledu nema ni panike, ni straha, čak ni žalosti. Njegov pogleda odaje jednu jedinu emociju – pomirenost sa nadolazećim krajem. Za koji minut vatra će doći i do njegovog stana i on će umrijeti u mukama. To što je s neshvatljivim mirom čekao vlastiti kraj govori da je starac nekad bio mudar čovjek i da mu njegova mudrost nalaže da i u tim trenucima zadrži dostojanstveno držanje. Umrijeti u dostojanstvu – to je tih dana bila jedna od rijetkih satisfakcija koja je preostala Sarajlijama.”

Trideset godina kasnije, političari to dostojanstvo žele zatrti: neki time što ga prešućuju, kao da se nikada ništa nije dogodilo, a drugi, poput Zorana Milanovića, time što tvrde da se dogodilo ono što nije, i da se nije dogodilo ono što jest. Hrvatska vojska, dakle, nije deblokirala Sarajevo; ona deblokadu jest 1995. posredno omogućila – ali da je to mogla učiniti i mnogo ranije, pa da možda i dedo iz Sarajeva ne umre u strašnim mukama – jest, mogla je, i morala je. Pa eto, neka i ta spoznaja bude mali prilog solidarnosti u povodu tridesete obljetnice opsade Sarajeva – kad već hrvatski političari o tome nisu rekli ni jednu jedinu primjerenu riječ.