Maks But: Dosta je bilo tetošenja Putina, Rusija mora da plati za svoje zločine

Prošlo je više od mjesec dana otkako je ruski diktator Vladimir Putin, pošto nije uspio da zauzme Kijev, pokrenuo ofanzivu u regionu Donbasa u istočnoj Ukrajini da bi spasao tračak pobjede iz svog ničim izazvanog agresorskog rata, piše za Vašington post Maks But, američko-ruski vojni istoričar i saradnik u Savjetu za inostrane odnose.

I, kako se stvari odvijaju? Pa, Rusija je konačno zauzela južni grad Mariupolj nakon što su se posljednji branioci predali – nije da je od grada ostalo mnogo posle ruskog bombardovanja.

Ali ukrajinske trupe su potisnule osvajače iz Harkova, drugog po veličini grada u Ukrajini, koji se nalazi samo oko 40 kilometara od ruske granice. Ruska ofanziva je sada fokusirana na Severodonjeck, jedno od posljednjih preostalih ukrajinskih uporišta u oblasti Luganjska, koje Rusi pokušavaju da pretvore u “novi Mariupolj“.

Generalno, Pentagon ocjenjuje ruski napredak kao “neravnomjeran“ i “postepen“. Da bi postigli tako male dobitke, Rusi su pretrpjeli velike gubitke, a britanska vlada je prošle nedjelje procijenila da su osvajači izgubili trećinu od 190.000 vojnika koji su prvobitno napali Ukrajinu.

Jedan posebno spektakularan ruski neuspjeh dogodio se tokom pokušaja prelaska rijeke Siverski Donjec u Donbasu.

Ukrajinska artiljerija je napala ruske trupe, što je dovelo do gubitka oko 485 vojnika i 80 komada opreme.

Čak i Putin implicitno priznaje da stvari ne idu po planu tako što je navodno otpustio generala koji je komandovao Prvom gardijskom tenkovskom armijom, nakon neuspjeha da zauzme Harkov, i admirala zaduženog za Crnomorsku flotu nakon uništenja krstarice “Moskva” koja je potopljena ukrajinskim protivbrodskim projektilima.

Kremlj je toliko oskudan za vojnu snagu da ukida starosna ograničenja za nove regrute. Koliko treba da pošalju brigadu babuški u Ukrajinu?

Čini se da ruska ofanziva jenjava, a velika ukrajinska kontraofanziva tek predstoji. Penzionisani general-potpukovnik Ben Hodžis, bivši komandant američke vojske u Evropi, predviđa da će ruska vojska propasti do kraja ljeta i da će Ukrajina povratiti svu teritoriju koju je izgubila od početka invazije 24. februara. Iako je taj scenario možda preoptimističan, vjerovatniji je od bilo koje vrste ruske pobjede.

Ali, umjesto da slave napredak Ukrajinaca, mnogi na Zapadu reaguju sa strepnjom.

Francuski predsjednik Emanuel Makron upozorava da se Rusija ne smije ponižavati. Italija širi svoj mirovni plan u četiri tačke. Redakcija Njujork tajmsa poručuje da “odlučna vojna pobjeda Ukrajine… nije realan cilj” i savjetuje predsjednika Volodimira Zelenskog da se odrekne zemlje radi mira.

Ovo je lažni realizam. S obzirom da je svijet očekivao da će Kijev pasti u roku od tri dana od ruske invazije, vrhunac je oholosti reći šta Ukrajina može, a šta ne može da postigne na bojnom polju.

Vrijeme je da prestanemo da brinemo o Putinovim osjećanjima. To je način razmišljanja koji je doveo do invazije na Ukrajinu.

S obzirom na užase koje je Rusija nanijela oblastima koje je osvojila – uključujući silovanja, ubistva i deportacije – vrhunac je nehumanosti insistirati da Ukrajina preda svoj narod pod rusku okupaciju na neodređeno vrijeme.

A s obzirom na to da Rusija nije pokazala znake zaustavljanja rata ili ulaska u ozbiljne pregovore, vrhunac je želje da se zamisli da bi ukrajinski ustupci sada doveli rat do kraja.

Vjerovatnije je da bi Putin na bilo kakve preventivne ustupke gledao kao na znak poljuljane odlučnosti i jednostavno bi udvostručio svoju odlučnost da nadživi svoje neprijatelje.

Rusija je prestupila ranije – invaziju na Gruziju 2008, zauzimanje Krima 2014, bombardovanje Sirije koje je počelo 2015, napad na američke predsjedničke izbore 2016, trovanje disidenata na Zapadu – a Zapad se nikada nije stvarno obračunao zbog pretpostavke da moramo sarađivati sa Moskvom.

Dosta je tog tetošenja. Rusija mora da pretrpi tako razoran poraz da će proći mnogo decenija prije nego što drugi ruski lider pomisli da napadne mirnog susjeda.

Čega se uopšte svi plaše? Ne postoji konvencionalna eskalacija koju Putin sada može da preduzme kao praktičnu stvar; njegovo vazduhoplovstvo ne zadržava ruska uzdržanost već ukrajinska protivvazdušna odbrana.

Zabrinutost – budimo iskreni – je da će, ako Putin bude ponižen, postati nuklearni. Ali šanse da Putin bombarduje zemlju NATO-a i započne Treći svjetski rat su beskonačno male.

Ako Putin upotrebi nuklearno oružje, to bi bilo protiv Ukrajine. Ukrajinci su spremni da izlažu taj mali rizik da bi odbranili svoju zemlju – i cio civilizovani svijet – od zlog agresorskog rata.

Mi koji sjedimo bezbjedno i posmatramo rat sa strane nemamo pravo da Ukrajincima kažemo šta treba da budu njihovi ratni ciljevi.

Imamo moralnu i stratešku obavezu da ih jednostavno podržimo. Ukrajincima je potrebno više naoružanja sa Zapada, uključujući raketnu artiljeriju HIMARS i borbene avione F-16. Ne trebaju im predavanja od onih koji nagađaju, koji tvrde da znaju bolje nego što rade ono što je u njihovom sopstvenom interesu.