TUP 3 lista

Piše: Darko Šuković

Ako stvarno mislite da vam opasne i glupe riječi na jedno uvo uđu, na drugo izađu, a ne ostave posljedice na sivu masu, grdno griješite. Svuda su oko nas dokazi da iza politika zasnovanih na tupim "pilarima" niču groblja sprženih mozgova. Vlasnici im hodaju “sad kao zombi”, da ne kažem kao jagnjad koja prate slanu ruku... Agresiji na racio, dakle, nije pametno popuštati, okretati joj i drugi obraz, nego joj se treba suprotstaviti u skladu sa maksimom savršeno formulisanom u jednom davnašnjem broju "Grafita"- ko tebe kamenom, taj tebe gađa!

Pa, da vidimo čime to bombarduju slabo zaštićene mozgove likovi koji s dosta uspjeha pretenduju da uređuju tuđe živote, a što po visokom nivou opasnosti i dubini intelektualnog posrnuća zaslužuje mjesto na Tup(ih) teza listi!

* Možda funkcija pomoćnika zamjenika nečega i nije nešto na skali položaja, ali bi SAD i Stejt department trebalo da su dovoljan garant kvaliteta, da u njihovo ime, niko i nikad, ne istupi u javnost sa tezom kako je korupcija rodno mjesto nacionalizma i veći problem na Zapadnom Balkanu od klerofašizma u Srbiji, oličenog, uz ostalo, u 80% podrške Vladimiru Putinu i Ratku Mladiću.

Uz dužno poštovanje Gabrijela Eskobara, ovaj njegov udar na ostatke zdravoga razuma u Regionu budi iskru sumnje da je njegova gradacija problema posljedica upravo onoga na što upire prstom kao primarno zlo. Dok se drugačije ne pokaže, skloniji sam da tezu značajnih adresa u Vašingtonu o progresivnoj Srbiji, zasnovanu na činjenici da ima LGBT premijerku, a zanemarivanje skoro plebiscitarne podrške što je srpsko društvo daje razaranju Ukrajine i destabilizaciji Zapadnog Balkana, povežem sa lobističkom potentnošću Aleksandra Vučića, nego sa analitičkom insuficijencijom Dejmona Vilsona, Damira Marušića ili Gabrijela Eskobara.

* Dr Dritan Abazović, politolog po obrazovanju, ustavnu poziciju premijera doživljava po principu korisnika "ius vitae ac necis" (pravo na život i smrt-za one koji su bježali sa časova Rimskog prava), a društveno pomirenje kao presipanje svega crnogorskog u srpsku vreću bez dna.

Uprkos akademskoj tituli, Abazović je dao dovoljno osnova da ga se može smatrati neznavenim u bitnim, aktuelnim temama. Pravi je problem, međutim, što premijer odbija da se suoči sa znanjem. Zavro je za Otvoreni Balkan i "Temeljni ugovor" sa Crkvom Srbije bez obzira na posljedice. A posljedice bi mogle da budu brojne i gadne. Ovdje ću podsjetiti samo na jednu, koja izmiče pažnji, a upozorio sam na nju odmah nakon izbora 30. avgusta. Vrijeme mi je, na žalost, dalo za pravo. Dritan Abazović je u velikosrpskim političkim laboratorijama projektovan da pokvari odnose Crnogoraca i Albanaca. I bojim se da nije sasvim neuspješan u tome. Njegova spremnost da Crkvi Srbije preda crnogorske crkve i manastire potencijalna je mina u savršen sklad crnogorsko-albanskih odnosa. Ona ne počiva samo na Abazovićevom neznanju (jer da hoće da zna- znao bi, da hoće da vidi-vidio bi i juče u kakvim su nedostojnim rukama ključevi od ćivota crnogorskih svetaca) nego na opasnoj i zloj namjeri.

Genci Nimanbegu, Nik Đeljošaj i Fatmir Đeka ne bi smjeli skrštenih ruku da gledaju šta radi njihov partner. Niti bi smjeli da zaborave kako smo u 90-im opstali jer smo uvijek bili tu, jedni uz druge, kada smo bili na meti ideologije kojoj Dritan Abazović danas drži skute. I ne, nije ovo poziv na front protiv Srba, nego odbacivanje podlog pokušaja da se argatovanje za srpski svet podvali kao njihova inkluzija u crnogorsko društvo.

Odmah nakon parlamentarnih izbora napisao sam tekst u kojem sam na pitanje: da li je Dritan "albanski četnik"(?) odgovorio - ne, ali nije bitno. E, sada moram konstatovati da jeste i da je to itekako bitno.

* Postoji fela pozera ekvidistance, onih kojima je sredina mjera mudrosti i etike, koji vape za napadima s oba pola (ideološka, politička, identitetska, uskoro će i geografska) kako bi ih finansijerima uvalili kao potvrdu vlastite ispravnosti. Poznaćete ih i po tome što drže nos u šakama dok pominju "dva nacionalizma" u Crnoj Gori, a Krsta Popovića svode na italijanske makarone. To je njihova prečica do moralno i intelektualno superiorne pozicije, do brda na kojem ih vide površni upravnici fondova za bacanje para na suočavanje sa prošlošću. Nakon čijih projekata su grafiti Ratka Mladića postali češći "ukras" fasada, nego posteri Milice Pavlović u kabinama vozača kamiona sa prikolicom. To je, uporan i agresivan, krug lica nesposobnih i(li) nezainteresovanih za kontekst, motive, sud vremena, razdvajanje dobrih i loših djela...

U plićaku svojih razmišljanja, ne primjećuju da, zapravo, presuđuju u skladu sa matricom iz jutarnjih programa Vučićevih televizija, uz propagandno političko sasluživanje estradnih popova, vještijih padobranstvu I ginekologiji nego Bibliji. Ti su jadni mali mirnodopski kvislinzi, preporučujući Crkvu Srbije kao snagu pomirenja i progresa, stvorili uslove da ološ urinira po spomeniku Ljubu Čupiću. Od kriminala i korupcije pojedinaca sagradili su alibi za sistemsko rušenje crnogorske države i nacionalnog identiteta.

Gotovo sve emisije i kolumne povodom 21. Maja kao da su, zapravo, tražile odgovor na pitanje: koji nam je …., uopšte, bio potreban referendum i država?! A gotovo svi odgovori stali bi u dvije riječi - Komitska posla!

I, onda, šta čovjeku suočenom sa takvim duhom preostaje nego da ga pobijedi, vrati u bocu i začepi je tako da je ni Indijana Džons ne može otvoriti. A na etiketi, za svaki slučaj, ispisati malo izmijenjeni moto Radničkog iz Niša, iz vremena kad je igrajući bunker dogurao do polufinala Kupa UEFA: ko je otčepi, da mu umre majka!