Zamor zapada i Putinova pobjeda

Piše: Paul Mason

U početku je ruska invazija na Ukrajinu izazivala egzistencijalni strah i gnjev na zapadu. U značajnom dijelu te javnosti rat danas izaziva dosadu. Mada izgleda da je poslije višenedjeljnih artiljerijskih ofanziva Rusija odlučna da preuzme kontrolu u Severodonjecku, vitalnom gradu Donbasa, ostatak fronta jedva da se pomjerio za posljednjih mjesec dana.

Završena je faza povišene neizvjesnosti, kada se javnost nadala da će ukrajinska vojska pobijediti rusku ili da će veliki broj ruskih žrtava izazvati državni udar u Moskvi. Da bismo razumjeli zašto je ratni zamor fatalan i da bismo mu se efikasno suprotstavili, moramo sagledati ovaj sukob na sljedeća tri nivoa.

Na prvom imamo kopneni i pomorski rat i sa njim ključno pitanje: da li će Vladimir Putin osvojiti cijelu Lugansku oblast, a zatim se povući, kao izazov Ukrajini da pokuša da je povrati? I što je još važnije, da li će Putin zadržati prevlast na Crnom moru?

Istovremeno bjesni i informacioni rat. Propagandisti Kremlja pokušavaju da nametnu tri teme: da Ukrajina lažira masakre kako bi osvojila simpatije zapada, da zapad namjerno izgladnjuje zemlje u razvoju produžavanjem sukoba i ometa ukrajinski izvoz pšenice i da bespotrebno rizikujemo nuklearni rat isporukom oružja Ukrajini, što treba odmah obustaviti. U ovoj fazi zamora javnog mnjenja na zapadu, ovi narativi djeluju kao korozivna kisjelina sve dok nešto, negdje, na primjer neki zapadni parlament ili jaka politička ličnost, iznenada ne pukne pod pritiskom javnosti i ne digne ruke od Ukrajine.

Treći nivo je strateški. Svi stručnjaci za bezbjednost sa kojima sam razgovarao uvjereni su da Putin ne namjerava samo da osvoji i neutrališe Ukrajinu, poništavajući njen jezik, kulturu i nacionalni identitet. Sve to je samo sredstvo za postizanje većeg cilja. On želi da podijeli Nato, da dezavuiše EU i primora Džoa Bajdena da se direktno uključi u igru moći, koja bi Rusiji omogućila da preuzme diplomatsku kontrolu nad istočnom Evropom.

Ako mu to uspije, naš svijet će postati zastrašujuće mjesto. Pri tome treba imati na umu da, koliko god da se zgražavamo nad ljudskom cijenom rata, ukrajinski građani u ogromnoj većini žele da nastave svoju borbu za slobodu.

Učestvovao sam u prikupljanju novca za nabavku opreme ljevičarskih dobrovoljaca u ukrajinskoj vojsci i mogu vam reći da im i dalje svega nedostaje. Drago im je što su profili na društvenim mrežama okićeni ukrajinskim zastavama, ali bilo bi im još draže da dobiju teško naoružanje dugog dometa i obuku neophodnu za rukovanje takvim oružjem na bojnom polju.

Rat visi o koncu na svakom od ova tri nivoa. To nije dosadna već zastrašujuća činjenica. To znači da o koncu visi i sudbina zapada, koji ne definišem geografski već kao stanje uma.

Putin je zauzeo Severodonjeck tako je što je usmjerio ogromnu vatrenu moć na mali sektor. Može mu se tako, ne zato što je ukrajinska vojska suviše mala, ili nema volje za borbu, već zato što nema čime da mu uzvrati.

Nakon stotinu dana rata, da su Nato saveznici bili ozbiljni, ukrajinska vojska bi sada imala čime da se brani. Umjesto toga slali su im oružje na kašičicu. Čak i sada, nakon zakasnjele odluke SAD-a da isporuče raketni sistem visoke pokretljivosti (Himars), odgovor zapada je pun oklijevanja i odlaganja.

Moderno oružje je najefikasnije kada je dio sistema: artiljerija dugog dometa koju smo upravo isporučili može da ispaljuje rakete navođene laserima ili čak GPS-om, može da koristi radare, dronove ili druge senzore za otkrivanje ciljeva, a operacije mogu biti vođene na osnovu satelitskih obaveštajnih podataka i elektronskog nadzora. To je sistem. Ukrajina poseduje samo udarni dio sistema, a ne celinu. Zato gubi tlo pod nogama i dok dobija oružje.

Očekujem da Putin u nekom trenutku stane. Ukopaće se u rovove, zakopaće tijela, zamrznuće sukob, podijeliće skandalozne lične dokumente Ukrajincima i proglasiće osvojenu teritoriju dijelom Ruske Federacije, čime svaki novi napad postaje casus belli za Treći svjetski rat.

Tako će zadržati kontrolu na Crnom moru, odakle može da izgladnjuje Afriku i Bliski istok, a i kontrolisaće sisteme centralnog grijanja u pola Evrope sa dolaskom zime. Zato je obuka i naoružavanje stotina hiljada dobrovoljaca u Ukrajini od vitalnog značaja. Mora im se omogućiti da se bore duže nego što to Putinu odgovara.

Važno je dobiti i informativni rat. Iza ogoljenih dezinformacija i drskih poziva lažnih levih političara na „prekid vatre i pregovore“ odvija se mnogo sofisticiranija operacija.

To će ići ovako: Putin proglašava kraj ofanzive; brojni političari i komentatori hitaju da ga pozdrave, raste pritisak da se zaustavi snadbijevanje oružjem Ukrajine, humanitarni krugovi tvrde da „imperijalistički” zapad namjerno izgladnjuje globalni jug, a na TV-u se paradira sa zarobljenim borcima ruskog bataljona Azov, koji priznaju da su genocidni nacisti.

Sve što Putin treba da uradi je da navede mase evropskih građana koje su oduševljeno bodrile Ukrajinu na Evroviziji da nečujno poskidaju ukrajinske zastavice sa svojih profila na mrežama, da se političari koji su oduševljeno učestvovali u protestima za slobodu Ukrajine zabave drugim stvarima i da jedna ili više glavnih zemalja Natoa zatraži obustavu isporuke oružja.

Strateški, koristeći energente, informacije i hranu kao oružje Putin bi ipak mogao da pobijedi. Ali mogli bismo i mi. Jasno je šta treba uraditi: naoružati oružjem dugog dometa veliku ukrajinsku kontrasilu koja će povratiti teritorije i pristup zapadnom Crnom moru.

Za kontranapad u informacionom ratu potrebna je posvećenost zapadnih političkih partija i pokreta da ne dozvole ukidanje sankcija sve dok Putin ne bude izručen Hagu, dok se 1,5 miliona deportovanih Ukrajinaca ne vrati svojim kućama i dok značajan dio ruskih rezervi ne bude isplaćen Ukrajini na ime reparacija.

Konačno, potrebno je zadržati odlučnost na strateškom nivou. Na predstojećem samitu Natoa u Madridu gledaćemo demonstracije antiratnih aktivista i krajnje ljevice na kojima se zahtijevaju prekid „agresije Natoa“ i raspuštanje alijanse. Naprotiv, potrebna nam je takva ravnoteža snaga koja će Nato jasno okrenuti svojim evropskim saveznicima.

Oni su na prvoj liniji borbe za 21. vijek. Njihovi građani nisu to planirali. Htjeli su samo da gledaju Evroviziju i finale Lige šampiona. Ali sada ne mogu izmaći zlu koje Putin nanosi svijetu.

Jedini odgovor je otpor: vojni, kroz podršku Ukrajini i ponovno naoružavanje Evrope; informativni, prozivanjem intelektualaca i analitičara koji prenose Putinove laži; i strateški, staranjem da NATO postane savez istinskih demokratija.