Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Vladimir Putin je napokon otvorio svoje karte. Njegov politički cilj je renoviranje Ruskog carstva koje je 1721. uspostavio car Petar Prvi s nadimkom Veliki. Šef Kremlja spomenuo je Sjeverni rat Rusije sa Švedskom (1700 -1721) kada je Moskva uspjela srušiti tada najmoćniju državu Baltičke regije. Istina, Rusija je imala saveznike poput kraljevine Danske, Saksonije i Prusije. Ishodom ovog rata, Rusija je napokon zauzela dio teritorije duž obale Baltičkog mora i od tada mogla da vodi morsku trgovinsku politiku sa Evropom direktno preko Baltika.
Svi smo dobro razumjeli kad je Putin rekao da će kao nakon Sjevernog rata Rusija "ne osvajati nove teritorije, nego vraćati". Od Švedske je tada Rusija oduzela dio teritorije Finske, Estoniju, pola Letonije. Rusija je pored Baltika osnovala novi grad i luku, gdje je Petar Prvi odlučio premjestiti svoju prijestonicu. To je Peterburg.
Iste te godine, po završetku Sjevernog rata odlučio je proglasiti i Rusiju Carstvom, a sebe imperatorom. Vladimir Putin krenuo je istim putem da bi iz Ruske Federacije stvorio Rusko carstvo, kao prije tri stotine godina, ali s namjerom zauzimanja teritorije koju je Rusija posjedovala prije raspada 1917.
Kao da nije bilo završetka Prvog svjetskog rata nedugo zatim, s rezultatima zbog kojeg je propalo ne samo Rusko carstvo nego i Germansko osnovano u 1871; Austro-Ugarsko, koje je postojalo od 1867M i Otomansko - osnovano još daleke 1299. Takav je tok istorije - kasnije je okončano i postojanje Britanske imperije, a Francuska se odrekla većine svojih kolonijalnih posjeda. No, Moskva je izgleda odlučila da mijenja tok istorije.
Opasan, krvav scenario
Kremlj vrlo dobro razumije da bez Ukrajine nikako ne može biti ni velesila prvog razreda, ni nikakvo carstvo, pa je grabežljivac krenuo uništiti Kiyiv, osnivan još u 482. za razliku od Moskve (1147), a kamoli Peterburga (1703) i satrti ukrajinsku državnost.
Logično da se onda moramo zapitati - postoji li uopšte linija kompromisa sa Moskvom, koja je otvoreno pokazala svoje pretenzije na teritorije država nastalih poslije rascjepa Sovjetskog Saveza, a to su osim Ukrajine - Bjelorusija, Kazahstan, Moldavija, Gruzija, Jermenija, Azerbejdžan, Kirgizija, Tadžikistan, Uzbekistan, Turkmenistan i napokon zemlje članice NATO i EU Letonija, Estonija i Litvanija.
To su bivše savezne republike SSSR. Ali pažnja! Rusko carstvo je još vladalo Finskom, većim dijelom Poljske i...do 1867. Aljaskom!!!
Iz praktičnih razloga, Kremlj se neće usuditi napasti sve ove zemlje, ipak ima najugroženijih. Moskva za napad uvijek koristi faktor visokog nivoa upotrebljavanja ruskog jezika u nekoj zemlji i najvažnije - postojanje brojne ruske nacionalne manjine. Ona se prirodno pojavila svugdje u slučaju preseljavanja u okviru postojeće države, uglavnom kako ruskih činovnika, koji su dolazili upravljati zauzetima odnosno okupiranom teritorijom carstva. U doba Sovjetskog Saveza, Moskva je takođe vještački slala radnu snagu iz Ruske Federacije u sovjetske republike, a predstavnike ovih domicilnih nacija naopako u RF. Tako se stvarala etnička poveznica između Rusije kao okosnice SSSR i drugih socijalističkih republika kao članica sovjetske unije.
Shvatajuć istorijsku opasnost nasilnog povratka pod vladavinu Moskve, niz zemalja bivšeg SSSR osiguralo je sebe tijesnim prijateljskim vezama sa drugima uticajnim državama. Tako je Kazahstan uspio ostvariti tijesnu saradnju sa Kinom kao osiguračem od mogućeg preuzimanja svoje teritorije od strane ruske vojske. Azerbajdžan je uspostavio stratešku savezničku saradnju sa Turskom, šta takođe može biti osigurač od direktnog ruskog vojnog napada. Moldavija ima vrlo tijesne odnose sa Rumunijom, ali tu može bti problema zbog postojanja jakog proruski-orijentisanog lobija u sredini rusko govornog i domicilnog stanovništva. Osim toga Bukurešt nije tako jak igrač kao Kina i Turska.
Letonija, Estonija, Litvanija i Poljska osigurali su sebe članstvom u EU i NATO. Ali oni ostaju vrlo ranjivi zbog svog strateškog položaja, koji je važan za Kremlj zbog ogromne ruske dijaspore. U Finskoj nema ruske dijaspore, ali ona nije članica NATO te je zato žurno krenula putem učlanjenja u Alijansi. U centralnoj Aziji Moskva ima potpunu kontrolu nad Kirgizijom i odlučujuću kontrolu nad Tadžikistanom. Turkmenistan i Uzbekistan imaju kudikamo više samostalnosti, ali oni nisu mete samo u prvoj liniji.
Moskva je sada gladna Ukrajine. Ako uspije, onda sve ostale zemlje bivšeg ruskog carstva postaju osvajački ciljevi. Ukrajina se bori za svoju budućnost, a Rusija za svoju prošlost. Tu je borba civilizacijskog karaktera i svako, u Evropi i šire, mora se opredijeliti na čijoj je strani.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR