Piše: Jovan Nikolaidis
Bivši komunistički aktivisti danas revnosno ližu oltare i nose krstove oko vrata - njihovo je carstvo novih zločina. Mrgudi što oko nadlanica kače jeftine, od sveštenika miropomazane narukvice od kanapa, žigosani nacijom i vjerom pravoslavnom, novi je društveni sloj u zemlji koja je umislila da je prva među prvima. Nevolja je tim veća što uporno deklamuju da boljeg puta i sigurnije krajnje stanice na tom putu od Rusije do Evrope nemaju. Neuljudni i osioni agitatori, oskudnih kapaciteta, gramzive spodobe, grabeći lako stečeno, otimajući tuđe, ostaće na kraju tog puta sirotinja krajputaška, daleko od središta. Komparacije tome uče.
Vidim i zabrinutu, skrajnutu četu ateista, dosljednih u ubjeđenju da je svijet ništica, a da vjera u boga tu ništicu samo pojačava; nespremni su da povjeruju u bilo što osim u svoj realni život sa malo šansi. Ta muka ih resi, iako su oni danas odbačeni intelektualci, arheološki ostatak. I dobro im je tako, da budu, pitomom ozlojeđenošću žtrvovana brigada.
Najzad, promiču krajolikom, zadnji su na paradi, male zajednice građana, od vlasti i varošana obezvrijeđeni ortodoksi, sa kojima je bogu oduvijek bilo milo. Odvajkada skupo plaćaju svoju iskrenu pripadnost vjeri. Talismane svom intimnom utočištu čuvaju. Kadšto zbunjeni pred korjenitim promjenama kojima svjedoče. Još voljni da se mijenjaju nagore, kad im je ići nabolje zapriječeno, jer - krda su zaposjela sve agore. Na muci kako da u sebi suzbiju gađenje, odbojnost spram uličara koji sramote njihovu naciju i državu. Zagledani a nijemi, skoro posve nevaspitana djeca, u vrtlog koji se pokrenuo. Možda i znaju da nakon prve ofanzive besprizornih dolaze pokolji i otimanja, ali ćute. Čuvajući teško očuvano rodoljublje, sluteći, najzad, da je ono roba bez cijene. Oni su suvišni u ovom svijetu koji se pretvara u zvjerinjak. Pravda božja u koju i dalje vjeruju, od takvih će se udaljiti munjevito. Od njih - jedinih koji, moguće je, tu pravdu zaslužuju. Platiće najskuplju cijenu jer su bili dozla boga dosljedni. Sladunjavim zapovjestima vjerni - nelažinekradinepoželituđegaetc. Djetinje vjerujući obećanjima Proroka i apostola-zgubidana iz svetih knjiga. Koji im sve vrijeme ovoga svijeta poručuju da će biti bolje i ljepše na onom drugom; tamo daleko.
Kako bih se radovao da hoće da čuju i nauče stihove jednog albanskog mistika, onog iz onog naroda koga još mrze, a da ih pitaš zašto, samo bi znali reći: zbog onog dalekog polja gdje raste kukuruz žut. Iako tamo daleko bolje uspijeva limun žut.
Gospod i Rob ili Gospodar i Sluga
(Filozofska misterija ljudske religije...)
... Ni ti bez mene se ne poznaješ, ni ja bez tebe se ne mogu naći:
Našavši tebe u meni i mene u tebi ispunio sam se ja.
Kakvo je to čudo na ovom svijetu, da jedno voli a drugi se voli?!
Skoro sve ovo ti si, i, vidjevši to, iznenadio sam se ja,
Uostalom, ti si moj prijatelj i prijateljica, vjernica i vjernik,
Zašto, vjerujući, ovu planinu postojanja samo ja probih:
Ni ti nisi ja, ni ja nisam ti, jer ti i ja se ujedinjavamo;
Zato ovaj list „TI i JA" obrisah.
Konačno uživam u tome što i ti posjeduješ,
Jer, ti si cilj, pa stoga kod tebe dođoh.....
( Hamid Gjulbegaj, 1920.god. – slobodno prepjevano!)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR