Borićemo se

Za Antenu M piše: Boško Crnojević 

Kliču izdajnici Crne Gore. Misle da su pobijedili. Nijesu, jer se nećemo predati. Mi, čiji su preci znali šta znači boriti se za svoj dom i slobodu, pokazaćemo da se imamo za šta boriti. Crkva Srbije i njeni sljedbenici izgubiće rat koji vode protiv crnogorskog imena. Zašto? Jer smo odagnali veće i snažnije neprijatelje, pa ćemo i njih.

Prema Članu 1 ugovora o kojem je Vlada raspravljala u petak, Srpska crkva je priznala Crnu Goru kao nezavisnu. To je, međutim, naplatila zahtjevom da joj se prepiše vlasništvo nad crkvama i manastirima u Crnoj Gori. Usput, iz tih manastira i crkava će nestati svi tragovi crnogorskog identiteta. Nestaće sve ono što su gradili naši preci, čiji su tragovi duboko u njih urezani.

Tu pogodbu je, u naše ime, prihvatio Abazović. Drsko i podmuklo, kako samo priliči ovom modernom Judi. Umjesto najavljenih koraka kojim bi Crna Gora iskoristila šansu i ubrzano prošla kroz vrata EU, Abazović je iskoristio vlast da joj sveže noge.

Sa kompleksom Napoleona, iz fotelje predsjednika Vlade Crne Gore, maše rukama i vježba maštu beskrupuloznim lažima. Manipulacijom ubjeđuje građane da će se vrata EU otvoriti kada predamo Srpskoj crkvi sve što traži. Ali, Evropljani su jasni: to nije agenda koja vodi ka Briselu, nego u podjele.

Kao jedan od 12 „apostola“ jedne od najgorih vlada u istoriji Crne Gore, one koja je zaustavila put ka EU, Abazović je ostao dosljedan prvobitnoj misiji. Prevareni su građani i svi koji su iskreno vjerovali da on zastupa principe koje je zagovarao na partijskim skupovima i u televizijskim intervjuima.  

Govorio je da hoće Crnu Goru u Evropskoj uniji. Da hoće korektnu saradnju sa svima. Njegovi saradnici, „zeleni“ da zeleniji ne mogu biti, svi su listom „branili“ Crnu Goru od „pohlepnih“ vlastodržaca koji su je uveli u NATO i doveli do praga EU. Kada je na koljenu trulih političkih dogovora i prevara došao do vlasti, uradio je sve suprotno onome što je zagovarao: okrenuo je Crnu Goru ka Otvorenom Balkanu i Srpskoj crkvi ispunio sve želje.

Onoj crkvi koja se odmetnula od Hrišćanstva i zatvorila u tor plemenskih granica. Onoj koja hoće status tradicionalne crkve u Crnoj Gori, a gaji jedino Miloševićevu tradiciju mržnje prema svemu nesrpskom i svakome ko se drzne da kaže da Crna Gora nije srpska provincija. Crkvi koja ne širi ljubav i ne zagovara pomirenje, već sije razdor i bljuje istu onu vatru koja je spalila Jugoslaviju do temelja.

Abazović stavlja znak jednakosti između te vatre i crnogorskog nacionalizma. On daje legitimitet zahtjevima onih koji žele da Crne Gore nema i traži kompromis sa Crnogorcima. Taj kompromis, koji on smatra usvojenim u petak, treba da nas košta kulturne baštine, identiteta, i da nametne stari narativ o srpskom porijeklu Crnogoraca. No pasaran!

„Evropejac“, doktor nauka koji potencira u svakoj prilici vladavinu prava, nije toliko zaštitio državni interes da ukaže o kojim se nepokretnostima radi. Nacrt ugovora čak ne prilaže listu, pa građani ne znaju ni na šta se odnosi. Što znači da se odnosi na sve. Eto to je usvojila manjinska vlada.

Ona vlada koju su slavodobitno formirale „proevropske snage“. Među njima su i partije čiji je jedini razlog podrške toj vladi upravo potpisivanje ovakvog ugovora sa SPC. Iza floskula o boljem životu i obećanja da će jedina želja građana - da vlada uvede državu u EU - biti uslišena, krila se jednostavna misija: ustoličiti SPC i time nanijeti ogromnu i nenadoknadivu štetu Crnoj Gori.

Jedina nada u svemu ovome je da građani imaju moć. Mogu i moraju je iskoristiti. Na ulicama. Protest, protest i samo protest. A potom, na izborima, kaznimo izdajnike. Otjerajmo zlo iz naše kuće.