Balkanizacija svjetske politike

Piše: Slobodan Jovanović Ako sam nešto poštovao kod Amerike i zapadnih zemalja to su civilizacijski i demokratski standardi, poštovanje ljudskih prava i svih društvenih grupa u sopstvenim zemljama i njihovo nametanja istih onima koji žele da se pridruže tom svijetu.

Da nije bilo tih standarda i pritisaka na balkanske zemlje mi bi se još uvijek iživljavali na seksualnim manjinama, na osobama sa posebnim potrebama, ne bi nikad olakšali život slabovidima, obilježavajuci trotoare reljefnim putokazima i semafore zvučnim signalima, ne bi prilagođavali platforme u javnom prevozu za invalide, problem pasa lutalica „rješavali“ bi krematorijumima i lovačkim puškama,...

Iako nije ovđe riječ o međunarodnoj politici, niti odnosu velikih sila prema određenim regionima i njihovim interesima, ni to nije lišeno direktne povezanosti sa predanošću civilizacijskim vrijednostima, erudicijom, filantropijom, kulturom i pristojnošću onih koji odlučuju o sudbini svijeta. U tom kontekstu je i više nego zanimljiva pojava osobe, koju je teško definisati pristojnom jezikom, na čelu najmoćnije zemlje svijeta, a koja dovodi u pitanje sve ono što je zapadna civilizacija dosegla, kao i što to, poput onoga što je bivši predsjednik Amerike i slobodnog svijeta, Barak Obama, definisao kao balkanizacija medija, mene asocira na sindrom balkanizacije svjetske politike.

Slušajući djelimično inaguracioni govor novoizabranog predsjednika Amerike, verziju sedamdesetogodišnjeg Kena sa ironičnim izrazom lica, i njegove demagoške floskule o vraćanju Amerike narodu, imao sam „flešbekove“ iz osamdesetih i na jednu sličnu, bezobzirnu osobu koja se pozivala na narod, na narodnu volju i vraćanje mandata narodu. Ista isprazna retorika o vraćanju fabrika Amerikancima,odnosno o Srbiji koju je opljčkala Slovenija i Hrvatska, o vraćanju dostojanstva i o švedskom standardu, ... Nadam se da neću biti te zle sreće u predviđanjima kao prije trideset godina. Zapravo, više se uzdam u institucije same američke države i, da budem optimističan, same Konzervativne stranke, znajući da senatori i kongresmeni u Americi prevashodno zastupaju lične stavove i ne podliježu partijskoj disciplini.

Vrlo je znakovito ko se sve u svijetu radovao „pobjedi“ (sa skoro tri milona glasova manje od protivkandidata) Trampa i u Americi i van nje. U Americi je to, pretežno, konzervativno bijelo stanovništvo, manje sredine koje su ostale bez svojih fabrika, desni ekstremisti, svi mrzitelji imigranata i obojenog stanovništva, bigoti, mizogeni likovi, homofobi i slična bratija. Upravo oni kojima je Trampova retorika bila namjenjena. Liberalna Amerika je ovih dana na ulicama, zajedno sa istomišljenicima cijelog svijeta.

U svijetu su to, uglavnom, oni kojima je pojava Putina dobrodošla na međunarodnoj sceni, kao i sva ona ekstremna desničarska i kvaziljevičarska bulumenta koja vjeruje da se stvari rješavaju ukidanjem sloboda, zatvaranjem granica, trgovinskim zaštitama i odbijanjem vrijednosti zapadne civilizacije. Umišljajući da je biti predsjednik Amerike i predsjednik poslovne imperije ista stvar, Tramp sa filistarskom prepotentnošću vuče poteze koji mogu imati duboke reprekusije na mnoge odnose u svijetu, čak sa opasnošću da uvede sve nas u još dublju krizu.

Bez trunke diskurzivnosti, ne konsultujući ni državne institucije, razne specijalne službe koje se u svijetu prepoznaju po profesionalnosti, niti domaće autoritete svjetske reputacije, prenebjegavajući kopleksnost međunarodnih političkih i ekonomskih odnosa, Tramp sa sviješću hegemona donosi odluke, odašilje preko tvitera epistole koje deprimiraju i one za koje vezujemo pojam „slobodan svijet“, i one koji izvlače benefite iz globalnog tržišta i slobodne trgovine dampingškim obrascima.

Zamišljati da je u vremenu kada planeta funkcioniše kao globalno selo moguće kontribucijama i zaštitom sopstvenog tržišta, posebno tako velikog kakvo je američko, arbitrirati u svjetskoj ekonomiji, a da to ne proizvede poremećaje i u svjetskoj ponudi i tražnji govori o frivolnosti onoga ko odašilje takve poruke. Dovoljno je da se remontuje neka fabrika aluminijuma u Argentini, pa da se poremeti tržište aluminjuma, a ne tako veliki lomovi u svjetskoj ekonomiji. Uostalom, što ako američke kompanije presele svoje centrale u Kanadu? Hoće li se i prema Kanadi uvesti zaštitne carine?

Ono što najviše čudi jeste da veliki broj ljevičara iz balkanskih, a i drugih kuhinja, vidi u Trampu i Putinu šansu za jedan pravedniji svijet. Prvo što je Tramp uradio jeste ukidanje zakona poznatog kao „Obama care“ koji je uveo opšte osiguranje građana Amerike. Ne čudi da čovjek koji čitavog života raspolaže enormnom količinom novca, ne razumije teškoće siromašnih Amerikanaca u liječenju svojih porodica, ali čudi da to ne smeta ljevičarskim pozerima sa ovih i inih prostora. Kad se tome doda vječito prozivanje bogataških porodica da „upravljaju svijetom, proizvode ratove“, etc, etc, kako objašnjavaju da se umjesto „uticaja kapitala na američku politiku“ kapital direktno uselio u novu administraciju? Odnosno, njegovi direktni eksponenti?

No, to sve najviše govori o utemeljenosti i dosljednosti ovdašnjih i inih ljevičara, koji nijesu sposobni da razlikuju elementarne, ontičke predstave o ideologiji koju tobože zastupaju.
Kako svaki belaj svjetskih razmjera počinje sa evropskog tla, ono što je najproblematičnije kod Trampa jesu njegovi nagovještaji odnosa sa Rusijom. Krim i Donbas jesu lakmus papir budućih imperijalnih ambicija Rusije, kao i odnos Amerike i EU prema tim ambicijama.

Možda se Trampu dopada način vladanja Vladimira Putina, možda bi on želio istu poziciju, ali povlađivanje ambicioznoj politici Putina ne vodi ni Evropu ni svijet ka miru i prosperitetu. Najave Trampa o povratku na fosilna goriva, kao i mnoge druge najave, kao da su pisane u Kremlju. I Trampova inicijativa o smanjenju nuklearnog naoružanja za zamjenu za ukidanje sankcija još je jedna vrlo kontradiktorna ponuda ako se govori da najmanje 30% ruskih nuklernih bojevih glava i projektila su odavno zreli za „staro gvožđe“.

Čini se da su ambicije Trampa da pravi novu Jaltu, kojom bi se podijelile interesne sfere USA i Rusije, a koja bi za posljedicu imala stradanje trave u toj igri slonova. Ta trava bi mogle biti sve omanje zemlje kojima su Amerika i NATO bili garant bezbjednosti i nezavisnosti. Nekako me to asocira na jednu salvetu i crtanje granica po njoj, ali ovog puta bez „popa nad popom“. U toj Jalta podjeli Kina, kao ekonomski gigant i velika konkurencija, postaje antagonizovana, a simplifikovana svijest novopostavljenog američkog jurodiva ne razumje da ekonomski oslabljena Kina proizvodi destabilizaciju svjetskog tržišta, poremećaje u kumulativnoj ponudi i tražnji, što ne može ostati bez odraza na američku ekonomiju takođe.

Ta nova Jalta, odnosno eventualna kooperativnost Putina i Trampa, leži u osnovi entuzijazma „domaće“, ponerološke pustokupljevine raznih boja. Ne bi me začudilo da je „crkva na točkovima“, išarana najispisanijima grafitom u Srbiji na 21- nom jeziku, ispipavanje terena kod nove administracije. Balkan je još jedno mjesto na kome će se ogledati sposobnost Trampove administracije u razumjevanju opasnosti koju može proizvesti bilo kakav zaokret u politici prema njemu. Dovoljno je samo pogledati kakva su očekivanja ovdašnjih podržavalaca velikodržavnih projekata i ratnih zločinaca, kao i onih koji su izbjegli posrednu odgovornost za njih. Za sada je „crkva na točkovima“ pretvorena u „Kraljevo je Srbija“.

Opasne su i izjave o tome kako je NATO zastarela organizacija „nesposobna da se bori sa terorizmom“! Nije valjda ideja novog presjednika Amerike da putinovskim metodom spržene zemlje i masovnim civilnim žrtvama rješava pitanje terorizma? Ono što je očigledno jeste da je presedan u američkoj politici, kojim je egocentrik i predstavnik dekadentnog, banalnog bogataškog svijeta postao prvi čovjek države, opasan po čitavu civilizaciju. Kada su u pitanju takvi mastodonti uvijek je bolja izvjesnost od potencijalnih kontroverzi i avanturizma za koji se ne mogu sagledati moguće brizantne posljedice.

Različito će u Crnoj Gori pripisivati odgovornost što je Crna Gora dočekala da bude objekat te nedefinisane i nepredvidljive politike nove američke administracije. Vjerovatno, i po logici stvari, mnogi će optuživati vladajuću stranku kao najodgovrniju. I ona ne može izbjeći veliki dio odgovrnosti. U prvom redu zbog prevelikog kalkulisanja i neodlučnosti da se prostor Crne Gore nakon 2006. brže transformiše i definiše i politički i identitetski. To je pogodovalo jačanju najreakcionarnijih ideologija i opskurantizma u crnogorskom društvu.

Ni političke stranke, programski okrenute zapadu, ni brojne NVO, ni većina medija, nijesu postavile, kao prioritet svih prioriteta, što brže približavanje Crne Gore evroatlanskim integracijama. Partikularizam, egocentrizam lidera, osnivača raznih NVO i medija, prevladali su opšti interes i građanima je podmetnuto kukavičje jaje, po kojem je kriminalizacija, omalovažavanje svega i svačega, difamacija sopstvene zemlje i državnih struktura, opanjkavanje u svijetu i na svakom dostupnom mjestu, način da se Crna Gora učini boljom i bližom projektovanom cilju. A, ustvari, time je Crna Gora samo udaljavana od tih adresa.

Moć interneta je danas velika. Ako vi u brauzer ukucate Crna Gora, ili Montengro, pa vas zaspe tona optužujućih odrednica svake vrste, od organizovanog kriminala, korupcije, ubistava, trgovine drogom, oružjem, bijelim robljem i ko zna još čime, produkovane medijskom i političkom propagandom, onda ne čudi zašto se stvorila loša percepcija kod mnogih i iskrvljena slika o Crnoj Gori. Naravno da ima svih tih pojava, ali one su daleko od toga da obelježavaju Crnu Goru više od bilo koje druge zemlje koja prolazi kroz tranziciju. Od takvog mazanja svim i svačim sopstvene zemlje jedino su korist imali određeni mediji i NVO, građani Crne Gore definitivno NE.

Kad se tome doda da je svakom racionalnom stvoru neshvatljiva činjenica da se vlast u Crnoj Gori nije mijenjala kvarat stoljeća i da je teško izbjeći sumnju da neko svojom voljom izbjegava da provjeri kakve su alternative postojećoj vlasti, što čini osnov svake demokratije, onda to postaje plodno tlo za optužbe za neregularne izbore. Iako jedini razlog dugogodišnje nepromjenjene vladavine pripada najgoroj opoziciji koju je istorija parlamentarizma zabilježila. Malo koja zemlja je imala toliki broj političkih subjekata kojima su interesi druge države ispred interesa sopstvene. Pa, umjesto što optužuju druge, odgovornost što Crna Gora još nije u NATO, a možda i EU, pripada sebičnim interesima svih političkih, medijskih i NVO subjekata i građanima koji svojom iracionalnom upornošću podržavaju jedne te iste godinama.

Crnoj Gori je podignuta cijena pozivom u NATO. Time je postala poligon destabilizacije iz Kremlja, a njena suštinska suverenost i nezavisnot stavljena je na probu, možda više nego u vrijeme referenduma za nezavisnost!? Čak bi i afričke zemlje, mlađe od mene, homogenizovale sve svoje patriotske snage u odbrani od mnogo manje opasnosti nego što je ova koja prijeti Crnoj Gori. Dio onih koji se zaklinju u nezavisnost Crne Gore, njenu pripadnost NATO savezu kao jedinoj garanciji u očuvanju državne, nacionalne i građanske supstance, u učlanjenju u EU, svojim ponašanjem i isključivo ličnim razlozima stavili su se na stranu onih koji su isturena pesnica Kremlja i velikosrpskih pretenzija u Crnoj Gori. I to je još jedna od nakaznih specifičnosti Crne Gore da oni kojima su puna usta Crne Gore kolaboriraju sa istorijskim protivnicima njene nezavisnosti.