Destrukcijom, pod tuđom palicom, do vlasti

Piše: Slobodan Jovanović

Ministar finansija Srbije, Dušan Vujović, u intervjuu RTS sa foruma ekonomista na Kopaoniku, kao najveći problem srpske ekonomije navodi nesigurno okruženje i političke probleme u suśednim zemljama. Kad bi se, kaže Vujović, situacija u regionu smirila, Srbija bi mogla da računa i sa stopom rasta od 6%. Uglavnom, po njemu, najveći problem sporijeg rasta je što strani ulagači imaju ogromne rezerve zbog trenutne političke situacije na zapadnom Balkanu.

Za divno čudo, u Crnoj Gori, jednoj od zemalja koju Vujović, s pravom, percipira kao turbulentnu i u kojoj traje permanentno politička kriza još od jeseni 2015., udarili su svi „brigu na veselje“. Ne treba biti ekonomski genije pa shvatiti da će Crne Gora platiti veliki ceh „vaninstitucionalnog djelovanja“ opozicije, uličnih bahanalija i konstantnog stvaranja političke krize, uključujući i pokušaj nasilnog prevrata. Ako na čas zaboravim da se moje poimanje društvene odgovornosti očigledno razlikuje od većine političkog , nevladinog i ostalog bućkuriša, mogao bih razumjeti da su predstavnici političke opozicije, većine nevladinih organizacija, ubijeđeni da će oni biti posljednji koji će na svojoj koži ośetiti posljedice smanjene privredne aktivnosti i izostanka stranih investicija, izazvanih konstantnim provociranjem političke krize. Štoviše, pad životnog standarda svih, izuzimajući njih, dobro će doći u sluđivanju naroda kako je za sve kriva aktuelna vlast.

Ono što je začuđujuće jeste ponašanje građana Crne Gore, koji se ponašaju kao da novac iz budžeta nije njihov!? Kao da se budžet puni na nekom misterioznom izvoru, koji ne zavisi od toga kako posluje privreda i ima li investicione djelatnosti. Kako je u Crnoj Gori sve ispolitizovano, tako je i ekonomska struka, profesori, docenti, ekonomski stručnjaci, riješila da licemjerno prećuti i javno ne upozori građane na pogubnost onoga što čini opozicija, bježeći od toga da ne doživi javnog toplog zeca i dobije etiketu „režimskih slugu“.

Neko ko nije upućen u intelektualni i psihološki profil javne scene u Crnoj Gori, pomislio bi da opozicija u Crnoj Gori nema namjeru da preuzme vlast. Jer, teško je objašnjivo da neko konstantno vodi politiku „što gore to bolje“, a da pledira da śutra vodi državu. Dovođenje zemlje na rub propasti teško da može biti referenca za uspješnu vlast śutra. Osim ako su povjerovali u priče o „neviđenim resursima“ Crne Gore, što mogu da pričaju samo ekonomski i politički opsenari i manipulatori. Ili, što reći na budalaštine kojima se zamajava prostota da će od novca koji je „pokraden“ Crna Gora postati druga Kalifornija. Bojim se da će trežnjenje biti dugotrajno, a mamurluk težak i bolan.

Pokazalo se, iako je Crna Gora učinila mnogo na privlačenju investicija, jer su podaci relevantnih svjetskih institucija i odgovarajuće rang liste pokazivale da ne postoji prevelika zainteresovanost za ulaganja u nju. Posebno u industrijsku djelatnost. Crna Gora ima neatraktivan geografski položaj za ulaganje u industriju, radnu snagu na niskom tehničkom nivou, relativno visoke plate u odnosu na okruženje i ubjedljivo najveće restlove nekadašnjeg sistema u svijesti građana. Ovo posljednje se debelo rabi od većine opozicije, posebno od Bečićevih Demokrata. Crna Gora je valjda jedini kutak Evrope u kojem se još uvijek sanja državna privreda. Znate ono – „radio ne radio, svira ti radio“.

U crnogorskoj politici principi i programska opredjeljenja ne postoje kao uslov za stvaranje koalicija. Udružuju se partije koje zagovaraju evroatlanske integracije sa partijama koje slave ruskog despota i njegov sistem koncentracije vlasti i tajkunskog kapitala; građanske partije sa velikosrpskim nacionalistima; partije koje osuđuju genocid u Srebrnici, sa onima koji slave Ratka Mladića i pjevaju mu „junačke“ pjesme, ... Ima se ośećaj da iza svega stoji jedan isti centar logistike i diriguje iz sjenke.

Ne nedostaje novaca ni za kampanje, ni za organizaciju brojnih antidržavnih i antidemokratskih djelatnosti. Ili službe traljavo rade svoj posao ili je u Crnoj Gori poželjno uvoziti finansijsku pomoć u borbi protiv svoje države i za račun drugih država? Diluju se dolari sa rubaljskim vonjom, a da to ne uznemirava pravosudni sistem, niti proizvodi epilog. Organizuju se paramilitarne formacije, Crnom Gorom se slobodno kreću spodobe u kozačkim uniformama. Formiraju se partijske vojske. Nevladine organizacije na svojim računima pohranjuju na destine milona eura, iako bi trebalo da se njihova djelatnost finansira po projektima. Čini se da je u Crnoj Gori na djelu strategija netalasanja, „nečačkanja mečke“, jer su raznorazne „mečke“ uzele zakon (ulice) u svoje ruke. Prljave medijske i političke kampanje su efikasno ogadile mnogima postojeću vlast, pa je moguće svako sprovođenje zakona pretvoriti u svoju suprotnost i sve prenijeti na teren političkih obračuna.

Crna Gora se, tačno je, nalazi u velikoj političkoj krizi. To često naglašavaju i prvaci opozicije i iz nevladinih organizacija. Problem je što oni podstiču tu krizu, očekujući korist za sebe, ne pitajući koliku će cijenu platiti crnogorsko društvo.

Crna Gora je napadnuta i spolja i iznutra i to u trenutku kada se nalazi na istorijskoj prekretnici. Umjesto da to bude razdjelnica na kojoj će se formirati dva bloka, jedan koji bi snažno podržao evroatlanske integracije i kroz njih učinio Crnu Goru uređenijom zemljom, sa podjelom vlasti i neselektivnim i dosljednim sprovođenjem zakona, i drugi koji je, nažalost, politička činjenica i koji Crnu Goru vidi kao političku i kulturnu koloniju srpsko – ruskih interesa. Diletantski djeluje odbijanje tzv. „građanskih partija“ iz opozicije da uđu u pregovore sa vladajućim DPS-om, iako su programski najbliži, ne shvatajući da samo u kombinaciji sa DPS-om mogu dobiti na značaju i sprovesti ono što su programski zacrtali kad su osnivani.

Samo snažno zalaganje za što bržu integraciju Crne Gore u zapadni svijet može od Crne Gore napraviti bolje mjesto za život. A ne kurte i murte. U društvu u kojem se sada nalaze mogu biti sam fikus i „lopovska“ preko koje će suprotna opcija domoći pozicije da uređuje Crnu Goru u skladu sa svojim opredjeljenjima. Istina je da su svoju politiku zasnovali na antidepesovštini, da su napabričili tih 7 – 8 % na mrziteljima postojeće vlasti među suverenistima, ali je i istina da je takva politika kratkovida, glupa i pogubna po crnogorske interese.

Crnoj Gori su više nego ikad potrebni hrabri ljudi, državnici. Ona danas, kada se odlučuje o njenom habitusu, o njenom istorijskom određenju da li će biti dio demokratskog, civilizovanog svijeta, ne smije biti žrtva kukavica, sitnih kalkulanata, provincijske svijesti i malograđanštine. Makar je moguće viđeti iz situacije u Makedoniji kakvu štetu su političari spremni napraviti nebi li se domogli vlasti po bilo koju cijenu. Ne znam da li su protesti koji su organizovani u Skoplju autentični i spontani, ali vjerujem da je Crnoj Gori potrebno nešto slično. Valjda je postalo više nego jasno da ćutanje i partijsko pregrupisavanje jedino odgovara partijskim liderima i nikome više. Za početak je dovoljno da građani izađu i javno saopšte kakvu Crnu Goru žele. Ako su građanima Crne Gore važniji partijski obračuni i partijske surevnjivosti od sopstvene budućnosti, onda zaslužuju državu koja će biti plod pijace na kojoj će biti izloženo sve sa čime je moguće trgovati.