Dvije žute haljinice

Za Antenu M piše: Jadranka Selhanović

Ovih dana, baš često, mogli smo vidjeti snimak jednog događaja. Rekoše da se dogodio, ma ne upamtih gdje tačno. No,  mjesto događaja  nije ni važno. Važni su akteri. Mnogo važniji. Bijaše ih baš podosta. I u svom tom događaju, više nalik predstavi, glavna rola ne pripade „glavnom“. Jer on je „samo“ u već u poznatom maniru, sa poznatim osmjehom, kao u prolazu izgovorio: Ako smo blokirali Sputnjik, nije ni Gradska daleko. I ode.

I onda se pojavi lik žene. U haljini blijedo žute boje. Sunčane naočare pokrile joj oči. U ruci drži mikrofon na kome bjehu ispisana slova  rtcg. Pored nje nekoliko, kolega, valjada. Novinari, valjda. Muškaraci. Svi sa mikrofonima. Jedino im različita slova napisana na njima. Smiju se. Ali, nekako najupadljiva ONA. Valja zato što je žena.  Sa najjačim smijehom.  Čini mi se i najglasnijim. Što bi se reklo iz duše. Ili više  iz ženske pako...Ma, neću da izgovorim. Bilo bi od mene ružno. Nedopustivo. Za svaku osudu. Barem  tako mislim. Zar da  žena ženu povrijedi? Da je izda? I to javno. Ne, to nikako!

Ali, na sreću, ima nas različitih. I ta se različitost pojavi. U glavnoj roli. Na istom snimku. U žutoj haljini. Ali, ne blijedo žute boje. Više narandžasta. Baš jaka. Ma bljesnu. A, prisatajaše joj. Potpuno. U svakom pogledu. Rekoše da se zove Bojana Dabović.