Da su živi Ukrajinci koji su '44. oslobodili Beograd, razapeli bi one koji ih optužuju za nacizam

Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko

Na Kosovu je došlo do zaoštravanja situacije. Ko dobro prati događaje reći će da su takva dešavanja očekivana. Pozicije oficijelnog Beograda kao i kosovskih vlasti nijesu se promijenile. Izjave predsjednika Srbije Vučića ili kosovskog premjera Kurtija nijesu bile van logičkog reda razvoja događaja. Ali, ima jedna izjava kojoj mora biti posvećeno kudikamo više pažnje u širokoj javnosti. Poslanik iz Vučićeve SNS Vladimir Đukanović izjavio je da se ¨čini da će Srbija biti prinuđena da krene u denacifikaciju Balkana¨. 

Teza o denacifikaciji ukrajinskog naroda jedna je od glavnih u kremaljskoj propagandi, kojom žele objasniti svojem stanovništvu i međunarodnoj javnosti da ruska vojska nije došla sa primitivnim ciljem da prigrabi tuđe teritorije, nego da se bori sa zlom nacizma u Ukrajini. U pojmovniku Moskve nacističko je stanovništvo ono koje ne podupire dolazak ruskih agresora na ukrajinsku teritoriju.

Zapravo, denacifikacija se svodi na varvarsku deukrajinizaciju, na uništenje svega što se odnosi na ukrajinsku državnost, narod i čitavu istoriju Ukrajine. Međunarodna javnost od prvog dana ruske agresije nije prihvatila moskovski izgovor o navodnoj denacifikaciji Ukrajine, u kojoj su građanske slobode za stanovništvo na nivou standarda zemalja EU i NATO.

Takve je standarde imala i Rusija, a vrlo odavno, u doba predsjednika Jelcina. Sve to je prije više od dvadeset godina počela gubiti, postavši zemljom diktature i kršenja ljudskih prava i sloboda. Praktično, u zemlji vlada ideologija ruskog fašizma, odnosno rusizma koja se razvila posljednjih godina, pod maskom nešto umivenije varijante kremaljske propagande –politike širenja ruskog svijeta. Apsolutna većina političara iz glavnih evropskih gradova saglasna je da treba najprije denacifikovati rusko društvo, koje je zaraženo idejama šovinizma, mržnje prema drugim nacijama, posebno ukrajinskoj, traženjem posebnih uslova života za sebe, a na međunarodnoj sceni neuzimanjem u obzir interesa drugih naroda, zazivanjem uništenja svih koji ne prihvataju ruski stav i bore se za svoje interese.

Može li i Srbija krenuti u rat protiv svojih susjeda koristeći izgovor denacifikacije za pokriće svog vojnog napada, onako kako je to uradila Moskva u odnosu na Ukrajinu? Sumnjam. Prvo. Srbija nije Rusija ni u geopolitičkom, ni u vojnom kapacitetu. Puno stanovnika Srbije radi u zapadnim zemljama i oni su objektivno protiv izazivanja rata u regiji, jer pamte koliko je bio krvav u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća.

Razina podrške agresivnoj politici Putina sada je u Beogradu, međutim, daleko veća od broja pristaša evropskih integracija. Procenat radikalnih glasača na izborima dramatično je visok, u prosjeku daleko viši od prosječnoga u regiji, što nije dobar signal. Ideje revanšizma često se podgrijavaju u srpskom društvu i politici.

Što ranije demokratski svijet zatraži od Rusije da sprovede unutrašnju denacifikaciju i organizuje rad Posebnog međunarodnog tribunala za zločine u Ukrajini, to će biti dobar signal za radikale na zapadnom Balkanu da ruska ubistva niko ne toleriše i da će za sve zločine, posebno ratne, doći na red skupa cijena odgovornosti. Signal da ni slučajno ne treba zaboraviti suđenje i sudske odluke Haškog tribunala za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. 

Rusija je sada bahata, drska i opasna u svojoj politici na međunarodnoj sceni, pa nema nade da će Moskva ozbiljno shvatiti pozive poštovanja međunarodnog prava. Kremlj dobro razumije samo jezik čvrstog evropskog stava prema ruskoj agresiji i politike ratnog obuzdavanja teritorijalnog osvajanja tuđih teritorija. To bi sigurno ohladilo takve kao što je Vladimir Đukanović, koji u duhu ruske propagande piše da ¨umjesto da budu sretni da Srbija ima kapacitet da im pomogne u denacifikaciji, oni se bune protiv iste… Kako god denacifikacija je nešto što je neophodno i edukativno, a Bogu hvala Srbija će svakom pomoći da istjera nacizam¨.  

Jasno je da Srbija mora prije svega pomoći sama sebi. Beogradom i Novim Sadom šetaju pristaše ruskog rata i ubistava ukrajinskog stanovništva, noseći simbole Z-la. Još je čudnije kad ljudi koji se više orijentišu na Dražu Mihajlovića, koji oficijelno u svijetu nikad nije bio prihvaćen kako borac sa nacizmom, daju lekcije drugim. To je produžetak sadašnje moskovske politike, koja govori da se navodno bori sa nacizmom, a sa druge strane slavi Bijelu gardu, koja je u Drugom svjetskom ratu služila u jedinicama SS i zvjerski ubijala antifašiste. Samo spomenimo 15. korpus SS koji je djelovao na Balkanu, štiteći željezničku prugu Atina-Beč.  To su bili donski i kubanski kozaci koji su žestoko ubijali antifašiste. Ruska zagranična pravoslavna crkva stavila je lik svetosti na krvave zapovjednike ruskih kozaka, generale Krasnova i Škura. Za Putina su bjelogardisti generali Denikin i Kolčak heroji, iako su njihovi vojnici u Drugom svjetskom ratu žestoko branili nacizam. 

Vladimir Đukanović podržava rusku agresiju, a ne zna da je baš ukrajinski narod više od svih Europljana doprinio pobjedi nad hitlerovskom Njemačkom, dajući deset miliona poginulih i 14 miliona demografskih žrtva. Niko ne može zaboraviti da su Beograd od nacista oslobodili borci Treće Ukrajinske armije koja je imala u svojim redovima 60% etničkih Ukrajinaca. Da su živi ovi veterani, koji su oslobađali Beograd, oni bi stavili Putina na raspeće zbog okrivljenje ukrajinskog naroda za nacizam. To moraju razumjeti političari u Srbiji i ne nasijedati na antiljudsku rusku propagandu. Ubice mirnih ljudi i onaj ko njih podržava ne mogu se boriti protiv nacizma. Oni su jednostavno sami naciste.