Tbilisi broji zaradu od ruskih turista, kratko pamti i ne razmišlja može li ga to koštati gubitka državnosti

Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko

Prije 14 godina, sredinom avgusta 2008. Ruska Federacija počela je prvi rat u 21. vijeku i to protiv Gruzije. Ova zemlja sa manje od 4 miliona stanovnika nije mogla biti neka opasnost za teritorijalnu cjelovitost RF, ali je Moskva odlučila da kazni Tbilisi za politički izbor i euro-atlantski pravac razvoja države, odnosno namjeru da postane članica NATO. Kremlj je smatrao da, ako neko iz republika bivšeg Sovjetskog Saveza ne želi biti najbolji prijatelj Rusije, onda mora  biti, ako ne uništen politički, onda potpuno onesposobljen vojno. Sada se to u rječniku Moskve zove „demilitarizacija“ i „denacifikacija“.

Gruzija je u civilizacijskom i istorijskom pogledu starija država nego Moskva, a gruzijski narod postao je hrišćanski i pravoslavni još 330. Već u 5-6. vijeku prije naše ere na teritoriji suvremene Gruzije bile su dvije države, Kolhida u zapadnom dijelu i Iberija u istočnom. Sjećamo se grčke mitologije o Argonautima, koji su krenuli u potragu za zlatnim runom baš u Kolhidu. Interesantno da sada na Iberijskom poluostrvu, gdje su smještene Španija i Portugal, jedan od domicilnih naroda-Baski govori jezik koji je dosta blizak gruzijskom.

Nl ovu poveznicu još do kraja nijesu istražili. Smatra se da teritorija istočne Gruzije (regija Kahetija) je pradomovina grožđa i prvog u svijetu vina. Sa ovog prostora prije mnogo hiljada godina grožđe i vino počeli su se širiti svijetom. Ako su prve države na teritoriji Gruzije bile prije 2600 godina, Moskva je (osnovana 1147.) svoju samostalnost u obliku podređene kneževine dobila tek krajem 13. vijeka i to u okviru države Mongola i Tatara Zlatna Horda sa centrom u gradu Saraj, na centralnom dijelu rijeke Volga.

Moskva je uvijek željela sebe predstavljati kao dio Kijevske države Rus, ali ovu tezu smišljenu u Peterburgu (osnovan 1703.) sredinom 18. vijeka niko od ozbiljnih evropskih istoričara ne prihvata. Prostor Moskve uvijek je bio naseljen lokalnima plemenima finsko-ugarskog porijekla, gdje Sloveni sa teritorije Poljske doseljavaju tek u 8. vijeku. Kijev kao praotažbina balkanskih Slovena, a takođe Čeha i Slovaka smatrao je ovu regiju sebi podređenom, ali nikako ne i kao prostor svojih sunarodnika. Gruzija je, dakle, imala svoju državnost 1800 godina ranije od Moskve, a Kremlj je 2008. krenuo je u invaziju na stari narod koji je vidio svoju budućnost u zajedničkom euroatlantskom prostoru.

Gruzijski narod primio je hriršćanstvo 330. godine, a dvjesta godina kasnije već je imao svoju nezavisnu pravoslavnu crkvu, tako da je Moskva, realno, primila ideje Hrista 800-900 godina kasnije od Gruzijaca.

Gruziju je pokorila Rusija 1801. a trideset godina kasnije stara Gruzijska pravoslavna crkva faktički je postala, uz odluke iz Peterburga, dio Ruske pravoslavne crkve. 1917- 1921. Gruzija je poslije pada Ruskog carstva vratila svoju državnu nezavisnost. 1917. bila je vraćena i autokefalija Gruzijske pravoslavne crkve.

Crvena Armija je 1921. upala u Gruziju i pokorila čitavu zemlju, koja je bila primorana da postane dio Sovjetskog Saveza. Moskva je tada nametnula odluku da dio gruzijske teritorije, onaj gdje su stanovali Oseti, naravno miješano sa domaćima Gruzijcima, postane Južno Osetijska autonomna oblast.

Preko osetijskog nacionalnog faktora Moskva je odlučila da ostvari još jednu vrstu uticaja na Tbilisi i njegovu politiku. Takođe, u sastav Gruzije bila je uvedena Abhazija kao autonomna republika. Tamo su Gruzijci i Abhazi bili gotovo jednako brojni, sa tek nešto više Gruzijaca. U Abhaziji je dosta mnoga Jermena koji su tamo doseljene još u doba Otomanskog carstva.

Kad je Gruzija proglasila svoju nezavisnost poslije rascjepa bivšeg SSSR 1991, onda su Južna Osetija i Abhazija izjavile da žele izaći iz sastava Gruzije i započele građanski rat. Osetija je počela odmah dobijati potporu od susjedne Sjeverne Osetije, koja je autonomna republika u sastavu RF, a ruska vojska podržala je pobunu Abhaza i Jermena u Abhaziji, pa je gruzijska armija počela gubiti bitke i teritorije. 

Odmah je počeo proces dodjeljivanja ruskog državljanstva stanovnicima separatističkih regija. Tako je na početku 2008. prije ruske vojne agresije na Gruziju, već 90% stanovnika imalo rusko državljanstvo. Po takvoj shemi Moskva je krenula da se ponaša i na Donbasu. Počela je dodjeljivati rusko državljanstvo na privremeno okupiranim područjima, navodno kao akt humanitarnog prava, da bi kasnije Kremlj izjavio da će štiti ruske državljane na Donbasu od navodne agresije Kijeva.

U aprilu 2008. na samitu NATO u Bukureštu Gruzija i Ukrajina nijesu dobile zeleno svjetlo za članstvo u Alijansi. Tada je Putin postavio ultimatum Merkelici i Sarkoziju, koji su mu se povinovali, a nakon četiri mjeseca RF napala je Gruziju, navodno u samoodbrani. Poslije vojne provokacije u Južnoj Osetiji na koju odgovorila gruzijska vojska, ruska armija krenula u napad u pravcu Tbilisija i na prostoru Abhazije i zapadne Gruzije.

Rusi su brzo zauzeli niz teritorija i došli su nadomak Glavnog grada, kada su, uz posredovanja toga istoga Sarkozija, počeli pregovori. Tako je poslije ovih ratnih zbivanja Rusija zauzela čitavu teritoriju Abhazije i Južne Osetije i priznala njihovu samostalnost. Poslije ratnih događanja ekonomija ovih dviju tvorevina stagnirala je i dobija ogromne dotacije iz ruskog budžeta. Njih su, takođe, priznali ruski sateliti Nikaragva, Sirija, Venezuela.

Isti scenario Moskva ponavila je na Donbasu, samo štoukrajinska vojska nije odgovarala na ruske provokacije. Onda je Kremlj odlučio krenuti u napad priznavši samostalnost takozvanih Donjecke i Luganske republike, istovremeno prinudivši Siriju, Nikaragua i Sjevernu Koreju da priznaju ove nezakonite tvorevine. Na okupiranom Donbasu svi muškarci koji su primili rusko državljanstvo već od prvog dana napada na Kijev bili su mobilizirani u armiju separatista i RF.

Mnogo je njih ubila ukrajinska vojska, zato tamo sada bukvalno hvataju za mobilizaciju bilo koga u dobi od 18 do 65 godina. Ruski svijet donio je Donbasu rat, suze i uništenje. Za to vrijeme službeni Tbilisi čeka poziv za učlanjenje u Alijansu, ali se ne želi priključiti evropskim sankcijama Rusiji. U Gruziji je sada puno ruskih turista koji, kako saopštava Tbilisi, donose značajan novac.

Zzaboravljaju, izgleda, da ih to može koštati gubitka državnosti!?