Zapad je dao garancije za Ukrajinu, a sad nam šalju komad po komad oružja

Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko

Ukrajini treba teško naoružanje kao što čovjeku treba vazduh. Nakon višemjesečnih diskusija zapadnih saveznika, oružje je napokon krenulo u ruke ukrajinskih vojnika. Iako u prilično ograničenim količinama, omogućilo je ukrajinskoj vojsci da zaustavi ofanzivu ruske armije. Okupatorska vojska je stala i nema napredovanja zasad.

Za Kijev ipak ostaje najbitnije i najteže pitanje povratka osvojenih teritorija. Za ofanzivne operacije treba imati prevagu u artiljeriji, tenkovima, borbenim avionima, a od toga je ukrajinska armija još daleko.

Nažalost, evropske zemlje počele su smanjivati vojnu pomoći Ukrajini što može dovesti do opasne situacije zamrzavanja linije fronta na terenu, a to apsolutno odgovara interesima Moskve koja je već zauzela 20% ukrajinskog prostora, srušila ukrajinsku infrastrukturu i prigrabila ukrajinske prirodne i materijalne resurse. Sada bi ukrajinska vojska trebalo da krene u kontraofanzivu, a niz evropskih zemalja objavljuje da ne mogu ništa dati za ukrajinske vojnike. Pritom, Putin je otvorio svoje strateške rezerve, gdje su tenkovi, artiljerija, avioni, oklopna vozila... Istina, ne najnoviji modeli, ali svakako potpuno spremni za konvencionalni rat. Moskva je takođe zamolila Minsk da svo teško rezervno naoružanje preda ruskoj vojsci. Kremlj je kupio i 200 teških bespilotnih letjelica u Iranu i tako popunio svoj vojni arsenal, koji je imao dosta gubitaka na ukrajinskim ratištima. Na ovaj način, ruska strana dobija ogromnu prednost u teškim naoružanjima, a klimava Evropa daje za Ukrajinu jedan po jedan komad oružja.

Dvadeset visokopozicioniranih američkih generala i diplomata kritikuju Bijelu kuću za nedostatnu vojnu podršku Ukrajini. Oni su napisali predsjedniku Bajdenu otvoreno pismo kako bi američka administracija hitno dala dozvolu za izvoz projektila za HIMARS, ali i razmotrila mogućnost slanja naprednog naoružanja Ukrajini. Oni su pojasnili da oružje isporučeno Ukrajini može potpomoći zaustavljanju daljeg prodora ruske vojske, ali nikako ne daje mogućnost za vraćanje okupiranih teritorija. Iliti, običnim jezikom - Kijev neće pasti pod ruskom silom, ali daleko od toga da će moći pobijediti.

Neki zapadni analitičari ocjenjuju da Vašington ima slobodnih 48 aviona F-15 i 47 aviona F-16 Falcon koji su odlukom Kongresa dekomisionirani. A Ukrajinski avijatičari već su prošli neophodnu obuku za te avione. Ali izgleda da Pariz i Berlin imaju uticaj i na Vašington. Oni su, podsjetimo, od početka za iscrpljivanje ruske strane, ali ne i za radikalnije poteze. To su odmah obznanili prijatelji Kremlja Viktor Orban i Gerhard Šrjoder, a pjesmi pseudo mira priključio se i Erdogan. Turski predsjednik je za to da se rat završi diplomatskim putem. Samo Orban, Šrjoder, Erdogan „elegantno zaboravljaju“  da se ruska vojska mora vratiti na pozicije 24. februara.

Ukrajinski narod dobro vidi ovo ponašanje svjetskih lidera i smatra ga u najmanju ruku nekorektnim, a zapravo i kao prikrivenu podršku agresoru. Jasno da ima još mnogo evropskih političara koji samo ćute, a ćutanje u toku ubistva starog evropskog naroda je učešće u zločinu. Međunarodna javnost ovoga mora biti svjesna!!

Zahvalni smo svima koji su nam dosad pomogli, no Ukrajinci nisu naivni! Podsjetiću, SAD, Velika Britanija i Francuska dali su garancije teritorijalne cjelovitosti Ukrajine kada se Kijev odrekao nuklearnog potencijala, koji je bio tri puta veći nego engleski, francuski i kineski zajedno. Uzeli su nam nuklearno oružje, tako da zauzvrat očekujemo stvarnu vojnu podršku od Vašingtona, Londona i Pariza. Ne zbog ljubavi, nego date riječi.

Ima obavezu i Kina koja je takođe garantovala teritorijalni integritet Ukrajine, ali Ukrajinci ne osjećaju da Peking zbilja želji urazumiti Putina da povuče svoju vojsku iz Ukrajine. Mi ne kupujemo priče o krivici treće strane za rusku invaziju. Svako mora odgovarati za svoje Zlodjelo. 

Krivac ovog rata vidljiv je iz svemira, atko ne vidi ni izbliza, neka sebi kupi naočare da vidi more ukrajinske krvi, ali i borbenost duha naroda za svoju nezavisnost.