Naša njihova vlast

Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis

Lijene ruke su oruđa Sotone (luteranska poslovica)

Imali smo priliku u više navrata da pratimo kako se učvršćuje nova
vlast. I da uočimo mehanizme koji se (uvijek na isti način) uspostavljaju
takvim učvršćivanjem. Svaka je u početku, dok se ne zavijore zastave,
imala, do čuđenja, vješto ponuđenu samilost za ljudsku nevolju. Svaka
je, bez izuzetaka, agitovala za odbranu sirotinje, padala su obećanja o
socijalnoj pravdi i zaklinjanja u nju. To je dolazilo otuda što su svi nosioci
vlasti kojima smo bili svjedoci dolazili iz redova prostog svijeta, sa
periferija sreće. Uvijek je nama rukovodio neki seljak, radnik, nadničar, uličar,
u najboljem slučaju – činovnik. Gospodin nikada.

Gledali smo ih, zadihane, kako se penju uz strmine i nasmijani nam se
obraćaju sa vrhova vlasti. Ta su brda bila niska, pitoma, lako se savlađivao
put do vrha. Svaka je, rekosmo, po pravilu ideološkog karnevala koji mjeri
vrijeme i određuje pravila, stavljala na lice obrazinu onog svijeta kojim
će, nedugo potom, da vlada. Bestidno, nezajažljivo, surovo. I ni jedna
vlast nikada nije pomenula da se uspinje uime građanskog dostojanstva.

Socijalni programi polusvijeta, emancipovano radništvo koje ne radi,
siromašno seljaštvo bez koga se neće zamišljati nijedna naša budućnost,
napredna omladina sa gradskih periferija, poštena inteligencija sa čuka
i iz šumetina – da. Građansko evropejstvo – nikada. I nikada nisu te
razvaline naših vjerovanja upotrebljavali prvo lice jednine, čega se, inače,
liberalna vlast, ne libi. JA je bilo jeres. Uvijek, baš uvijek: MI. Očekivalo
bi se, da skupa sa MI, to mnoštvo prihvati i kolektivnu odgovornost, ali
se nije priznavalo njeno postojanje.

I još se jedna rabota ringišpilski vrtjela pred našim očima: varali su nas
po mjeri kojom je većina željela da ih se vara. Pozivali su se na kolektivnu
svijest kao siguran temelj uspostavljene političke diktature. Stoga, drzne
li se ko na pobunu, narodni tribuni će se natresati na mase: “Vi ste to tako
htjeli, izabrali, insistirali, zahtijevali, tražili, molili. Mi smo vas poslušali.
Mi smo vaša polja žita. Vaše dekade. Proročanstva i zakletve. Nemamo
se čega stidjeti. Radili smo po mjeri vaše sramote.”