Vlahović: Україна!

Piše: Miodrag Vlahović 

Prošle sedmice sam, tokom posjete Beču, po “ritualu” koji sam uspostavio još u omladinskim danima, obišao spomenik herojima Crvene armije na Schwarzenbergplatz-u. 

Ukrašen ogromnom fontanom (odnosno zaklonjen, kako bi mi ponekad, uz smiješak, govorili neki od mojih austrijskih prijatelja), spomenik – čije je podizanje i samo postojanje i trajanje dio sporazuma o neutralnosti Austrije poslije Drugog svjetskog rata – odnedavno ima posebnu pozadinu. 

Naime, iza ogromne polukružne strukture od crvenog granita, nalazi se duga ograda nekog gradilišta, valjda – ofarbana u prepoznatljivu žuto-plavu traku ukrajinske zastave. 

Poruka je jasna, nedvosmislena: sovjetski (kolokvijalno: ruski) mastodonski spomenik oivičen je ukrajinskim barjakom. Žute se pšenična polja i plavi se ukrajinsko nebo … 

Nesrećna, napaćena Ukrajina. 

Neuništiva i Ukrajina i herojski Ukrajinci, ipak! Eto ih i ovdje, iza vesele fontane i iza spomenika jedne davne pobjede. 

Gledam u zlatnim slovima ispisan tekst Staljinove naredbe na monumentu i shvatam (ranije, priznajem, nisam obraćao pažnju na te detalje) – da Ukrajina i Ukrajinci nisu samo u pozadini, kao privremena i improvizovana nova dimenzija jedne tragične istorije, već da su i tu, na samom pročelju spomenika, na najvažnijem mjestu! 

Maršal Fjodor Tolbuhin, Rus po nacionalnisti (heroj SSSR-a i Bugarske, ali i narodni heroj Jugoslavije), komandovao je jedinicama Trećeg ukrajinskog fronta, onim istim koje su učestvovale u oslobođenju Sofije i Beograda, pa onda i Budimpešte, i, pri samom kraju rata, Beča. 

Tekst počinje upravo pominjanjem ukrajinskih jedinica! 

Ukrajinci, uglavnom zaboravljeni i nepominjani, pa i kod onih koji njihove vojne pobjede (sasvim ispravno i istorijski opravdano!) zovu oslobođenjem – Ukrajinci su, dakle, i na spomeniku! Junaci ukrajinski!

Istorija je to. 

***

Danas je 24. avgust, Dan nezavisnosti Ukrajine. 

Danas je i tačno pola godine od početka zločinačke agresije Ruske Federacije na nezavisnu i suverenu zemlju Ukrajinu. 

Taj rat je ogromna tragedija i patnja za ukrajinski narod. On je poremetio i geo-političku konstelaciju, ne samo na evropskom tlu. 

Odavno je jasno da Putinov blitzkrieg nije uspio. Agresija Rusije je slomila zube i rat se pretvorio u dugotrajni iscrpljujući sukob. 

Ukrajinci plaćaju najveću cijenu. Razaranje te ogromne zemlje je tragično – katastrofalno u svojim ramjerama, zločnačko po svojm motivima i po svojoj suštini. Ono – jasno je – predstavlja i najozbiljniju prijetnju globalnom miru poslije Drugog svjetskog rata. 

Posljedice osjeća cijeli svijet, a prave razmjere katastrofe će nam pokazati jesen i zima i ono što dolazi poslije njih.

Rusija ne može pobijediti, osim u apokaliptičnim nuklearnim scenarijima koji bi obesmislili sve, uključujući i tu “pobjedu”.  

Rusija, dakle, vodi izgubljeni rat, koji će ostati kao ogromni sramni žig na njenoj istoriji. 

Mogućnosti za efikasnu i djelotvornu pomoć Ukrajini od strane saveznika su ograničene pomenutim realnostima svijeta u kojem živimo. 

Prepreka ima i objektivnih – nuklearne sile su to što im ime kaže – ali i onih koje su proizvod popustljivosti prema Kremlju ili oportunističkog ponašanja nekih zemalja i njihovih lidera, koji se ideološki/interesno vezujju za Kremlj, pošto su svoju (privremenu) korist prepoznali u tome da sada podrže ruskog lidera. 

Dok traje taj lider. Dok bude trajao taj rat, to jest. Jer, dok traje taj vođa će trajati i taj rat, a, samim tom, i interes trenutno “neodlučnih” da to budu. 

Sa sviješću o toj činjenici – stvari, bar na tren, postaju malo jasnije. Ruska vojno-politička i ekonomsko-finansijska piramida neće nadživjeti Putina. Njegovoj neograničenoj vlasti kraj je neumitan. Prije će biti da će taj kraj uslijediti zbog bioloških razloga, naravno, mada se ne može isključiti scenario koji sadrži političku promjenu. 

Ali – ne zavaravajmo se i ne zaboravimo – Putina neće smijeniti ili ukloniti oni koji bi željeli da nastave rat, već oni koji će imati namjeru da ga obustave ili koji će biti prinuđeni da ga prekinu. 

To nam daje ideju o perspektivi ratnog okršaja po žitnicama i gradovima velike Ukrajine. Zapad ne može dozvoliti da Ukrajina bude slomljena. S druge strane – Rusija ne može dovijeka ratovati.  

Okončanje rata se još uvijek ne nazire, ali je kraj tog rata samo jedan: Ukrajina će opstati. 

Razmjere ruskog poraza možemo naslućivati, ali ih je teško detaljno predvidjeti. 

Doći će, ipak, dan kada ćemo moći da pozdravimo oslobođenu Ukrajinu. 

Tada ćemo i Rusiji poželjeti političku i kulturnu obnovu, na novim temeljima i vrijednostima. Ta će nada posljednja umrijeti. 

*** 

Dok pišem ove redove, u optimističkom vjerovanju da ću uspjeti da izbjegnem opšta mjesta i banalnosti, prebiram po pamćenju što je i kako zvanična Crna Gora radila i kako se ponašala od početka napada Rusije na Ukrajinu. 

Prerhodna je vlada sa zadrškom i mukom uspjela da isporuči osudu agresije i da se pridruži sankcijama EU i SAD prema Rusiji. 

To je išlo traljavo i mučno i po promjeni vlasti. Zvaničnici koji su participirali i u jednoj i drugoj vladi – to jest onaj nekadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik u tehničkom mandatu – morao se, drage volje ili bez nje, pridružiti stavu evro-atlantskih partnera i saveznika. 

Njegov odlazak u Kijev – u aranžmanu njegovog albanskog kolege (koji je, zašto ne reći, njegov pokrovitelj/patron), bio je, bar na principijelnoj i generalnoj ravni, pozitivan. Bio je tamo i to se ne može sporiti. 

Sve ostalo, od sastava do izgleda njegovog enturaža, kao i način komunikacije i izvještavanja o tome – nije se razlikovao od populističko-vodviljskih prezentacija njegovih vanjsko-političkih izleta i pokušaja. 

Srećom, šef naše države i ministar vanjskih poslova nastupali su, tim redom, sa dignitetom i sa mnogo više ozbiljnosti i odgovornosti. U tom smislu, i vraćanje naše ambasadorice u Kijev, bio je korektni simbolični potez. 

*** 

Glavni partner i saveznik odlazećeg premijera, Crkva Srbije, na samom početku ruske agresije, izrekla se, sasvim iskreno, kroz usta svog glavnog predstavnika u Crnoj Gori, o našoj zemlji kao o “maloj Ukrajini”. 

Njihova politička pastva, pobornici i članovi razmih polu-uniformisanih i uniformisanih formacija, “vukova” i “bratstava”, kao i galerija likova iz medija koji baštine “Z” ideologiju i kliču Putinu i njegovoj i njihovoj “specijalnoj operaciji” u Ukrajini, ponavljali su mantru iz Kremlja. Demokratski front i njegovi minijaturni saveznici su protiv osude ruske agresije. Razloge znamo, njih ni Morača ne može oprati. 

Zbog toga Crnogorci svih vjera i nacija sasvim dobro razumiju što se i kako dešava u prijateljskoj Ukrajini. Očigledno se ne objašnjava. 

Zato je, i danas, na Dan nezavisnosti Ukrajine, na praznik hrabrih i ponositih Ukrajinaca, važno da podržimo pravednu borbu te zemlje i svih njenih ljudi za slobodu i pravdu, za samostalnost i nezavisnost. Jer – da parafraziramo Džona Dana (John Donne) – zvona u Ukrajini danas zvone za sve nas, zvone i za Crnu Goru! 

Živjela Ukrajina! Слава Україні, героям слава!