Sprema li se drugi atentat na Milorada Mija Popovića?

Piše: Adnan Pejčinović

Bivši premijer Crne Gore, Dritan Abazović, nacrtao je metu na Miloradu Miju Popoviću, jednom od ključnih intelektualaca koji se za opstanak i artikuliranje crnogorskog nacionalnog identiteta bori najmanje tri decenije. To je uradio na Šestom vanrednom zasjedanju Skupštine Crne Gore, 19. 8. 2022. godine. Dakle, premijer crnogorske države, u najvišem crnogorskom domu, crta metu na čovjeku koji se za crnogorsku državu borio kad taj premijer možda nije bio ni rođen. U svom nadrealnom nastupu rekao je da njegovu Vladu ruše oni koji izazivaju “nacionalnu i vjersku mržnju u Crnoj Gori”, a onda izvadio je sliku Mija Popovića i rekao:

“Evo ga čovjek… Nije prisutan, zato neću da mu pominjem ime, a nije ni dostojan… Čovjek je… Čovjek je PEN-centar, predsjednik PEN-centra… Evo ga čovjek, koji je između ostalog, izjavio… Samo da vam pročitam… Reagovao je onda i kolega Gjeloshaj i rekao je da su to fašistički ispadi koje neće zaboraviti… Da, ljudi, koji su Albanci… Jer oni su nekako stigmatizovani, oni ne bi trebalo time da se bave… Zajedno sa Vučićem, Porfirijem i Joanikijem ruše interese Crne Gore i ko je da u tome učestvuje Dritan Abazović i Famir Đeka. … Ovi ljudi (Mijo Popović, prim. A. P.) stvaraju tu atmosferu. Stvaraju atmosferu da nam neće Šiptari odlučivati o našoj zemlji, da nam neće Albanci poklanjati naše crkve, iako je sve to neistina, ali to je narativ… I to je narativ koji dolazi od ljudi za koje se pritislo dugme da oni svi zajedno usmjere svoju vojsku na mene lično i na Vladu.” (Govor je prenešen doslovno, 03:04:05 – 03:05:27 )

Abazović, kako se može vidjeti, nije pročitao ništa (“Samo da vam pročitam…”) jer nije imao šta pročitati. Mijo Popović nije rekao ništa od onoga što mu je Dritan pripisao. O polemici Gjeloshaja i Popovića, pisali smo na našem portalu. Analizom kako ovog dijela, tako i svih govora Dritana Abazovića na skupštinskom zasjedanju, elementarno pismen građanin će lako doći do zaključka da je u pitanju ništa drugo do vješt pokušaj manipuliranja kako poslanicima u Skupštini, tako i javnošću Crne Gore. Dritan laže, spinuje, ispaljuje tendeciozne poluistine, vrijeđa inteligenciju. Ništa novo. Ali otišao je korak dalje, prešao je rubikon – targetirao je Mija Popovića.

Milorad Mijo Popović rođen je 1957. godine u Lipi Cuckoj, kod Cetinja. Autor je sedam knjiga poezije i pet knjiga eseja na temu crnogorskog nacionalnog pitanja. Djela su mu prevođena na brojne strane jezike. (Kompletna biografija Popovića je linkovana na totografiju. Izvor: poetikazemlje.me)
Ko je Mijo Popović? Nećemo prepisivati njegovu biografiju iznijet ćemo samo nekoliko činjenica, in media res, koje bi bosanska javnost trebala znati o njemu.

Mijo Popović se, još u mladosti, izdigao iznad prosjeka, javnost ga je prepoznala po vrhunskoj poeziji. Srbi su, pak, prepoznali njegove visoke intelektualne i retoričke sposobnosti. Svojevremeno, još 80-ih godina prošloga stoljeća, prišao mu je jedan od službenika duboke srpske države i ponudio mu i pare i slavu ako se izjasni kao Srbin, jer, kako je rekao: “Trebaju nam tako mladi, a pametni ljudi.” Mijo Popović mu se uljudno zahvalio na ponudi i lakonski je odbio rekavši da ne može biti ono što nije. Mijo Popović je Crnogorac.

Mijo Popović je jedan od ključnih ideologa Liberalnog saveza Crne Gore, osnivača te partije i autor (ili jedan od autora) njenih programskih načela. Podjsetimo se, Liberalni savez je bila prva i posljednja autentična crnogorska politička organizacija, neopterećena recidivima propalog političkog i ideološkog sistema.

Mijo Popović je vazda bio u nemilosti režima, i onoga jugoslovenskog i onoga crnogorskog, dok je ovaj služio velikosrpskom projektu koji je tada vodio Slobodan Milošević. Zato je Mijo Popović 90-ih godina morao napustiti Crnu Goru, jer je tada na njega bio spreman prvi atentat.

Mijo Popović je jedini crnogorski intelektualac koji je prihvatio poziv Amfilohija Radovića uglednim Crnogorcima i Srbima u Crnoj Gori, nakon obnove nezavisnosti crnogorske države, da sjednu za sto i u deklarativno neformalnom, a zapravo suštinskom razgovoru počnu tražiti odgovore na otvorena pitanja između ta dva naroda. Svi su crnogorski intelkualci odbili poziv, osim Popovića. Na samom, preciznije prije početka razgovora Popović je srpskim predstavnicima postavio jednostavno pitanje: “Da li priznajete postojanje crnogorske nacije?” Odgovor mu nisu dali, tako da je Popović napustio sastanak koji, praktično, nije ni počeo.

Mijo Popović je autor književnih i kulturno-političkih djela, koja je nemoguće zaobići žele li se upoznati Crnogorci i Crna Gora. (O njegovim djelima pisali smo na našem portalu, “Zbilje i prividi” i “Čovjek bez lica”.)

Mijo Popović je, za autora ovoga teksta, a s obzirom na recentni ideološki i kulturpolitički crnogorski kontekst, savremeni Krsto Zrnov Popović u intelektualnom i javnom prostoru. S Božijom pomoći, neće ovosvjetsko putovanje završiti kao posljednji crnogorski vitez Krsto Zrnov, odnosno neće biti ubijen od vazda vitalnih grobara supstancije crnogorskog identiteta, ali nas ne bi trebalo iznenaditi ako duboka srpska država pokuša ubiti Mija Popovića.

Ne bi nas trebalo iznenaditi. Jer, za crnogorski identitet, bez kojeg nema crnogorske države, a bez koje, dalje, nema Rusima zatvorenog pristupa Jadranskom moru, mnogo je važniji Mijo Popović no sam Milo Đukanović, sa svim suverenističkim političarima zajedno. Jer, nacionalni identitet i država imaju svoju vanjsku i supstancijalnu formu. Vanjsku čine vojska, policiija, zakonodavna, sudska i izvršna vlast, ekonomski i privredni potencijali. Unutarnja forma oblikuje se – narativom i simbolima. Kada govorimo o unutarnjoj formi Mijo Popović je suveren u odnosu na Mila Đukanovića. Tek koordinacijom njih dvojice, u trenutnim okolnostima moguće je  obraniti crnogorski identitet i crnogorsku državu. (Na tren ću zaboraviti da bi još bolje bilo da je DPS nacionalna, ne socijalistička partija.)

Crnogorci i Crna Gora su u fazi kada je crnogorskom identitetu potpisivanjem tzv. Temeljnog ugovora iskopan grob, dok se za crnogorsku državu takvo što ne bi moglo reći. Mada je i ona, otvorenim očima se to može vidjeti, na ivici ponora od 30. avgusta 2020. godine, od dana kada joj je srozan ugled, njene ionako rovite institucije dodatno urušene, a njena  politička scena karnevalizirana. I ništa od toga nije “slučajno”. Duboka srpska država je svjesna da ne može u ovom trenutku ponovo formalno posrbiti Crnu Goru, ali je zato može obesmišljavati. I sve što se dešava od 30. avgusta ima za cilj ništa drugo do obesmišljavanje crnogorske države, čime će se, vice versa, osnažiti argument da nema ni crnogorskog etno-nacionalnog identiteta koji je jedini relevantan stožer crnogorske države.

Međutim, kada im je projekat obesmišljavanja crnogorskog javnog i političkog prostora padom Drtianove Vlade ugrožen, a ugrožen je zahvaljujući upravo Miloradu Miju Popoviću, shvatili su da intenzitet agresije sa političkog terena moraju prebaciti na intelektualni. Jer, upravo Mijovi tekstovi i javni istupi održavali su na životu supstancu crnogorskog nacionalnog bića, bez čega ni njeni političari ne bi mogli braniti državu. Duboka srpska država je toga svjesna, za razliku od duboke crnogorske države (za koju se, s pravom, možemo pitati ima li je uopće, liše antejske snage Crnogoraca i Crnogorki s Belvedera).

Ova “plitka” crnogorska država, prilično je neznavena. Njeni političari, novinari, publicisti, silni suverenistički portali, riječ jednu nisu napisali o vrhunskom skandalu koji se desio 19. 8. 2022. godine u Skupštini Crne Gore, kada je premijer targetirao Milorada Mija Popovića. Zašto? Zato što najglasniji suverenistički novinari i intelektualci umiju samo da kukaju kako ih Srbi napadaju, da upiru prstom na zlosti SPC-a, ne propuštajući pri tome priliku da se obruše i na samu religiju, kao takvu, a niko riječ da rekne o mogućem rješenju crnogorskog gordijevog čvora. Ovo drugo rade samo Milorad Mijo Popović i Vlado Lalović u javnom prostoru, ostali kukaju.

Mijo Popović apeluje, godinama, na problem neosvještavanja supstancijalnog identiteta Crnogoraca i daje prijedloge kako i kuda ići dalje. Zato je opasan. Zato bi duboka srpska država najviše voljela da ga nema. Zato je njen izvršilac radova na terenu, Dritan Abazović, vidjevši da mu opstanka na mjestu premijera nema, što dalje znači slabljenje formalne moći Srba u Crnoj Gori, dobio zadatak da udari na onoga ko prepoznaje suštinu problema, Mija Popovića.

Dobro je prepoznala duboka srpska država da crnogorska javnost neće prepoznati opasnost Dritanovog čina. Kao što zna na koga će srpski fanatici u Crnoj Gori skrenuti fokus, ako im se pošalje signal preko televizije. Onaj isti nesoj koji je na Popovića spremao atentat i 90-ih godina prošloga stoljeća.

Sprema li se atentat na Milorada Mija Popovića? Mislim da se sprema. Kao što mislim da se spremaju nemiri u Crnoj Gori, za slučaj da propadne najnoviji pokušaj spašavanje prosrspke vlasti u Crnoj Gori – ne treba se pretjerano radovati padu Vlade Dritana Abazovića. Možemo biti zadovoljni samo time što se potvrdilo da suverenistički blok, koliko-toliko, zna prepoznati crvenu liniju. Ali to je dovoljno da se održi na životu, ne i živi. U konačnici, hoće li crnogorski socijalisti ponovo biti iznenađeni ako Dritanova URA sa DF-om i Demokratama napravi novu, 44. Vladu, kao što su bili iznenađeni što ih je Abazović, uprkos mnošvu nepočinstava, žedne preveo preko vode i potpisao tzv. Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije kao predsjednik 43. Vlade?

Na Dritanovo nepočinstvo, reagirao je samo PEN Centar u Crnoj Gori. I niko drugi. Od srpskog PEN-a ne možemo očekivati reakciju, ali zašto je nema od PEN Centra u Bosni i Hercegovini ili PEN Centra u Hrvatskoj? Je li javnost na prostorima bivše Jugoslavije eutanizirana do te mjere da više govori o atentatu na Salmana Rushdija, nego o vrlo mogućoj pripremi na svog, odnosno pisca iz komšiluka. te da ne vidi prvorazredni skandal u onome što je Abazović napravio?

Možda je problem što Mijo nije poznat u svjetskim okvirima kao Rushdi, ali bi trebao biti poznat u okvirima svoje i susjednih država više nego što je Rushdi poznat u svjetskim okvirima. A to što nije poznat, e to je problem društava na prostorima zapadnoga Balkana. A za to nam nisu krivi ni Srbi, ni zapadni diplomati, ni neoliberalni kapitalizam, ni masoni…