Aleksandar Dugin i Nikita Mihalkov, očevi ruskog fašizma

Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko

Ukrajina se bori ne samo sa ruskom okupatorskom vojskom nego i sa neljudskom ideologijom ruskog fašizma – rusizmom. Bez  ove ideologije u državnim i društvenim odnosima RF, koja zaziva stvaranje velike Rusije sa njezinom mesijanskom ulogom u građenju novog međunarodnog poretka, nemoguće je zamisliti otvoreni kolonijalni rat protiv susjednog naroda, kojega je moskovska propaganda tokom stoljeća zvala istorijski najbližim Rusima. U jednom trenutku Kremlj je to sve preokrenuo u mržnju prema Ukrajincima.

Svi mi Evropljani nijesmo na vrijeme primijetili kako rusizam ulazi u svaku poru ruskog društvenog tkiva, dok to nije postao problem kontinentalnog i svjetskog karaktera. Fašizam je postao dominantan u zemlji s ogromnim nuklearnim potencijalom. Svi smo smatrali da rusko društvo zaslužuje uvažavanje i razumijevanja drugih nacija, a ono je evropskim narodima pljunulo u  lice i zauzelo bahati stav, uz mržnju neviđenih razmjera.

Prema takvom stanju i svjetonazoru svojih građana Rusija se kretala niz godina, uništavajući svakog ko posumnja u ispravnost ideologije ruskog svijeta, a kamoli rusizma. Rusija je brzo izašla iz perioda Putinove autokratije, i ušla u fazu totalitarizma i žestoke diktature. Sadašnja situacija u RF uporediva je sa Z-loglasnim godinama SSSR u doba Staljina. Kad se svakoga moglo baciti u zatvor samo na osnovu pisanog ili usmenog obraćanja nekog od "budnih" građana.

U toku vojnog napada na Ukrajinu, svijest ruskih građana već je bila pripremljena za bombardovanje ukrajinskih gradova i uništenje civilnog stanovništva. Apsolutna većina Rusa to je priželjkivala! Čak ni u doba hitlerovog nacizma nije zabilježeno da supruga piše svojem mužu i bodri ga da u toku vojne ofanzive siluje žene zemlje koja se našla na udaru Wermachta. Takav nivo niskosti ljudskog ponašanja bilježimo prvi put u savremenoj istoriji. I on traži hitnu, čvrstu reakciju evropske civilizacije.

Ako sve ruske diplomate iz ambasade u Velikoj Britaniji potpisuju kolektivno pismo da branitelji Azovstalja treba da budu obješeni jer je strijeljanje premala kazna za njihov navodne zločine, možete zamisliti atmosferu koja vlada u ruskim diplomatskim predstavništvima u Zagrebu, Sarajevu ili Berlinu. Prema njima moramo formirati odnos kao prema predstavnicima zemlje u kojoj se ukorijenio fašizam.

Takav odnos moramo primijeniti i na svakog državljanina RF, koji privremeno živi ili radi u evropskim zemljama, ako nije osudio ratni zločine ruske invazije. Zabrana ulaska državljanima Rusije instrument je borbe protiv ideologije rusizma.

Ideolog savremenog ruskog fašizma odavno je poznat – to je Aleksandar Dugin, koji je kontaminirao svojima idejama rusko društvo i zarazio politički vrh, uključujući samog Putina. Dugin mrzi evropsku civilizaciji i bori se da Rusija ide putem Evroazije. Ti možeš izabrati bilo koji put razvoja, ali Dugin i ruski propagandisti na moskovskoj televiziji šire mržnju prema svima koji ne prihvataju ruski svijet. Tako Kremlj izmislio primitivnu formulaciju – ako nijesi uz Moskvu, onda si nacista, a nacistu je moguće i poželjno ubiti, opljačkati ili makar vojno poniziti.

Sa takvom fašističkom ideologijom Kremlj je krenuo u osvajački ratove, a Ukrajina je bila prva stanica od najmanje 14 nezavisnih država, bivših sovjetskih republika na putu te invazije. To je kremaljski plan stvaranja novog Sovjetskog Saveza. Uz Dugina, koji je pripremio filozofski teren za rusizam, najviše je u istom smjeru od djelatnika ruske kulture bio angažiran poznati filmski redatelj Nikita Mihalkov, koji čak dobio Oskara 1995. za najbolji strani film („Umorno sunce“).

On je sin poznatog oca iz vremena SSSR, Sergeja Mihalkova koji je sačinio himnu Sovjetskog Saveza. Tata Mihalkov je još u mladim godinama pridobio naklonost samog Staljina, kojem se sviđao talent mladog pisca plemićkog porijekla, ali se svrstao uz boljševike od mladih godina, kad je vidio da su oni pregazili sve svoje političke oponente.

Sergej Mihalkov dvadeset je godina, do 1990. bio predsjednik Saveza pisaca SSSR i tokom svoje duge karijere služenja stranci boljševika, koja je kasnije dobila naziv Komunistička partija Sovjetskog Saveza borio se protiv pisaca koji su željeli da sovjetskim ljudima kažu istinu, ma kako ona bila gorka. Tako je od njegovog maltretiranja nastradalo puno svjetski poznatih osoba - Ana Ahmatova, Boris Pasternak, Aleksandar Solženjicin, Vladimir Vojnović, Dmitrij Bykov... Kad je 1991. SSSR propao, Sergej Mihalkov odmah je pomenuo svoje plemićko porijeklo i počeo da restaurira plemićke tradicije.

Talentovani sin nije daleko odmakao od svog darovitog i podlog oca. Prvo je i sam je propagirao sovjetski način života, da bi poslije postao monarhista. 1965. igrao je ulogu sovjetskog tenkiste koji je svojim tenkom razvalio pravoslavnu crkvu. Da bi dobro razumjeli cinizam sovjetske epohe, kako bi sve izgledalo realno na snimanju filma u kojem je Nikita Mihalkov igrao lik principijelnog tenkiste, tenk je stvarno razvalio crkvu u jednom gradiću u Bjelorusiju. Ta crkva stoji srušena do sada.

Sam Mihalkov postao je vrlo bogat čovjek, pa se Bjeloruski pravoslavni mitropolit obratio poznatom ruskom reditelju za finansijsku pomoć u restauraciji ovog hrama Božjeg, ali nikad nije dobio odgovor. Sam Nikita Mihalkov miljenik je Putina, koji obožava Staljina, i svom snagom širi rusizam u društvu.

Posebno sije mržnju prema ukrajinskom narodu. U rusku javnost izašao je sa tvrdnjom da je ukrajinski jezik antiruski u svojoj suštini i zato mora biti zabranjen svugdje gdje je moguće! Tako nešto niko nije izgovorio čak ni za vrijeme Hitlera i Gebelsa. Za takve primjere podsticanja ljudske mržnje Nikita Mihalkov treba da bude bojkotovan u svjetskoj filmskoj javnosti. Sva evropska i američka kinematografska odličja morala bi biti oduzeta takvoj homofobnoj osobi Mjesto Nikite Mihalkova mora biti na stubu srama između evropskih i svjetskih kulturnih umjetnika i međunarodne javnosti.