Za Antenu M piše: Jadranka Selhanović
Stvarno ne znam što se dešavlo sa mnom, dok sam na portalima čitala o novim činjenjima upravitelja Javnog servisa prema novinarki Tanji Šuković? Uhvatio me neki zarazan smijeh. I ne pušta. Baš uporan.
Smijeh proizvela slika. Prikazaše se, slikovito, kao u živo, djelatnici famozne sistematizacije radnih mjesta u državnoj televiziji. Sa sve generalnim. Glavnim nad glavnima. Za raspoređivanje. Na nova zaduženja. Po njegovoj mjeri i potrebi. Shodno strahu koji mu zadaju.
Na teške se muke našli. Da se riješe velikog “problema”: Miči Tanju, kukala nam majka?
I nekako čitavo ovo dešavanje stvori jednu ideju. Realnu, ostvarljivu. Istina, u neka bolja vremena. Koja moraju doći. Zarad hrabrih žena. I njima u čast. Da se proglasi državnim praznikom: Dan ženskog smijeha muškom kukavičluku.
I obavezno da se proslavlja nošenjem transparenata. Ali, bez pisanije po njima. Samo slike “zaslužnih” muških likova. Ovih što su “idejni tvorci” novog praznika.
Pa, kad krene svečana povorka. Poređana sve po zaslugama. Hoće li joj biti kraja? Viđećemo!
Lopuža
Ničega se on ne boji kao staloženosti i hrabrosti žene. Bio je on liberal isto koliko i Banjo R. Ufuravao se da zgrabi nešto. Pobjegao kad su ga pročitali.
Tena
Spisak bi bio precugacak. Jadranka sjajna kao i uvijek sa svojim nadahnutim tekstovima.
Vesna
Ovome Raonicu bi trebalo da se zalete dvije tri hrabre zene. Mislim da bi premro od straha.