Zašto Amerikanci misle da je Milo Đukanović najbolji izbor za Crnu Goru

SAD se ponovno našao u poziciji da mu je jedini stabilan oslonac u Crnoj Gori bivši Titov omladinac, bivši Miloševićev suradnik, zatim crnogorski nacionalist, a danas gotovo jedini istinski zagovornik zapadne orijentacije Crne Gore među domaćim stranačkim vođama

Piše: Višnja Starešina

Kad posebni američki izaslanik za zapadni Balkan Gabriel Escobar otvoreno najavi miješanje Rusije u sljedeće predsjedničke izbore u Crnoj Gori (prvi krug 19. ožujka), onda tu najavu valja uzeti kao najavu ozbiljne eskalacije specijalnog rata povezanog s budućom strateškom orijentacijom Crne Gore. Escobar, naime, nije samo trenutačni američki izaslanik za Balkan već i dugogodišnji diplomatski i drugi službenik na osjetljivim pozicijama diljem postjugoslavenskog prostora, dakle netko tko duboko poznaje problematiku.

Jednaku pozornost izaziva kad specijalist za postkomunističku Europu Janusz Bugajski, iz čijih se analiza u posljednjih dvadesetak godina može prilično precizno iščitati aktualni smjer američke politike prema tim prostorima, prilično dramatično zagovara izbornu pobjedu aktualnoga crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića. Jer, piše Bugajski (Washington Examiner), ‘predsjednički izbori u Crnoj Gori ključni su za stabilnost zapadnog Balkana‘ i primjećuje da aktualna vlada Dritana Abazovića optužuje predsjednika Đukanovića i njegovu stranku za korupciju i nepotizam, a sama je ‘duboko povezana sa srpskim i ruskim obavještajnim službama koje financiraju antizapadne političare‘.

Primjećuje da cilj Vučićeva projekta ‘srpskog sveta‘ više nije mijenjati granice ratnim osvajanjima, nego ‘podijeliti i oslabiti susjede i politički dominirati nad njima‘, da glavni Đukanovićevi konkurenti na predsjedničkim izborima Andrija Mandić (Demokratski front – DS) i Aleksa Bečić (Demokratska Crna Gora) zapravo ‘podupiru Beograd‘.

Idealni teren za Putina

Ne treba biti vidovit da bi se predvidjelo kako će predsjednički izbori u Crnoj Gori biti vrući poligon za specijalne operacije. I to ne samo između projekta ‘srpskog sveta‘ i projekta prozapadne Crne Gore nego i poligon za hibridni rat između Rusije i SAD-a odnosno NATO-a.

Crna Gora idealan je teren za Vladimira Putina, iscrpljenoga ratom u Ukrajini. Dovoljno je malena pa zahtijeva previše resursa, ima pouzdanog i vrlo zainteresiranog lokalnog vazala u Vučićevoj Srbiji, a osobito je sladak zalogaj zbog izlaza na istočni Jadran i svojeg članstva u NATO-u. U slučaju da na izborima pobijedi prosrpski kandidat, bila bi to velika rusko-srpska pobjeda jer bi aktualnoj prosrpskoj vladi, koju formalno vodi projektirani političar trećeg puta Dritan Abazović, bio otvoren put da dovede u pitanje crnogorsku prozapadnu orijentaciju, uključujući i članstvo u NATO-u. Pobjeda Mile Đukanovića otvorila bi pak put prema prijevremenim izborima te stabilizaciji crnogorske državnosti i prozapadne orijentacije.

I tako se SAD, koji formulira zapadnu politiku prema Crnog Gori, ponovno našao u poziciji da mu je jedini stabilan oslonac u Crnoj Gori bivši Titov omladinac, bivši suradnik Slobodana Miloševića, zatim crnogorski nacionalist i utemeljitelj moderne crnogorske države, a danas gotovo jedini istinski zagovornik zapadne orijentacije Crne Gore među domaćim stranačkim vođama – Milo Đukanović. Jest da mu je upravljanje i poslovanje ponešto netransparentno, ali to je u vremenima geopolitičkih preslagivanja drugorazredno. Dakako da bi i Hrvatskoj trebalo biti stalo da u Crnoj Gori ima pouzdanu i stabilnu prozapadnu susjedu.

Abazovićeva promjena kursa

Izborna kampanja tek je počela i pravi informacijski rat tek će se razbuktati, s vrlo neizvjesnim ishodom. Unaprijed se zna da je u dosadašnjem geopolitičkom ‘ratu‘ za Crnu Goru pobijedio SAD time što je Crna Gora ponovno ostvarila svoju državnu samostalnost odvojivši se od Srbije i što je postala članica NATO-a. No Rusija se pokazala uspješnija u političkome mikromenadžmentu i s pomoću infrastrukture srpskih obavještajnih službi, političkih stranaka i SPC-a osvojila je prostor zagovaranja ‘demokracije‘, ‘transparentnosti‘, takozvanih trećih putova i ‘neovisnih kandidata‘, koji su dosad bili gotovo isključivo pod zapadnom (američkom) upravom.

Najočitiji je primjer mladi crnogorski premijer Dritan Abazović, koji je uoči parlamentarnih izbora 2020. iznjedren iz zapadnih političkih laboratorija zajedno sa svojom URA-om (Ujedinjena reformska akcija), s prozapadnom retorikom, kao borac protiv koruptivne vladavine Mile Đukanovića, a onda je malo-pomalo mijenjao politički kurs prema Istoku. Potpuno se ‘autao‘ jesenas formiravši vladu s prosrpskim strankama. A brat mu Džihan istodobno je u Beogradu otvorio najveću i najmoderniju privatnu kliniku u Srbiji. I to s kime? S partnericom srbijanske premijerke Ane Brnabić! Transparentno, dakako.