Kako je Bajden izgubio Balkan

Piše: Jasmin Mujanović, politikolog specijalizovan za politiku jugoistočne Evrope

Od bezbroj predviđanja o uticajima ruske invazije na Ukrajinu u februaru 2022. godine, jedno od najizraženijih na Zapadnom Balkanu – drugoj velikoj geopolitičkoj granici Evrope – bila je nada da će to označiti definitivni kraj zapadnih iluzija o mogućnosti prilagođavanja autoritarnih i šovinističkih režima.

Konkretno, u Sarajevu, Prištini i Podgorici očekivalo se da će SAD i Evropska unija konačno vidjeti Srbiju i režim Aleksandra Vučića onakvima kakvi jesu: satelitsku državu Kremlja koja sije razdor kroz mrežu regionalnih zastupnika u cilju širenje sopstvenih kvazi-imperijalnih mahinacija i, u koordinaciji sa Moskvom, zaustavljanje aspiracija Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore za članstvo u NATO i EU. I, kao rezultat, konačno bi uslijedile posljedice po Beograd.

To se nije desilo. U stvari, tokom protekle godine, Sjedinjene Države su, čak i više nego EU, agresivno produbile svoje obaveze prema skoro autokratskom predsjedniku Srbije, dok su istovremeno preorijentisale svoj širi regionalni stav ka centru Beograda i njegovim spoljnopolitičkim prioritetima. Dok u ukrajinskom kontekstu Bajdenova administracija insistira na principu „ništa o Ukrajini bez Ukrajine“ – što znači da Ukrajinci moraju biti uključeni u sve pregovore u vezi sa ratom – i svoju podršku Kijevu je uokvirila kao izraz predsjednikove šire prodemokratske agende, nijedan princip se ne primjenjuje na napade na Zapadni Balkan.

Ovdje se sa Vučićem sastaju američki ambasadori u Sarajevu i Beogradu kako bi razgovarali o nestašlucima secesionističkog predsjednika Milorada Dodika u Bosni. Oni to čine dok ističu „važnost podrške [bosanskom] suverenitetu, teritorijalnom integritetu i multietničkom karakteru i funkcionalnim institucijama na državnom nivou“—ali bez ijednog prisutnog bosanskog zvaničnika.

Ambasador SAD u Srbiji, Kristofer Hil, rutinski kritikuje vladu obližnjeg Kosova zbog, kako tvrdi, nepoštovanja Briselskog sporazuma iz 2013. godine—koji je imao za cilj da stvori put ka međusobnom priznanju i diplomatskoj normalizaciji između dvije države. Hil, međutim, ima malo toga da kaže o odbijanju Srbije da realizuje ključne odredbe tog sporazuma, kao i nekoliko novijih. U stvari, Beograd je toliko nepopustljiv po pitanju Kosova da je nedavni sporazum Brisela i Ohrida, koji je posredovala Evropska unija da (ponovno) započne proces normalizacije, doveo do toga da je Vučić odbio čak i da potpiše dokument. Umjesto toga, tvrdio je da je pristao na to usmeno, ali je zatim u roku od nekoliko sati jasno stavio do znanja da nema namjeru da se pridržava bilo kojeg aspekta dokumenta.

U međuvremenu, u Crnoj Gori, Sjedinjene Države su se pojavile kao glavni strani pokrovitelj, zajedno sa Srbijom, heterodoksne koalicije navodnih reformatora čiji su najznačajniji članovi iz bloka srpskih nacionalističkih i klerikalističkih partija koje čak i Vašington prepoznaje da se nalaze na ruskom platnom spisku. Novi predsjednik zemlje, Jakov Milatović, predstavio se kao proevropski umjereni, a predviđa se da će njegova novoformirana partija, Evropa sad, dominirati na predstojećim parlamentarnim izborima u junu.

Ali Milatović je ranije bio ministar ekonomskog razvoja u kratkotrajnom kabinetu Zdravka Krivokapića, tvrdokornog srpskog nacionaliste sa bliskim vezama i sa Beogradom i sa Moskvom. Kada je Krivokapićeva vlada pala 2022. godine, Milatović je smijenjen. Njegovu kasniju predsjedničku kampanju podržao je cjelokupni srpski nacionalistički establišment u Crnoj Gori, pa čak i osuđeni srpski ratni zločinci kao što je Vojislav Šešelj. Kada je došlo vrijeme da njegove pristalice proslave njegovu konačnu pobjedu, učinile su to uz prevagu srpskih zastava i himni o Kosovu.

Zašto se Vašington našao u savezu sa Beogradom? Nije teško objasniti, ali to je politika koja je potpuno u suprotnosti sa stavom Bajdenove administracije prema Ukrajini. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Bajdenova administracija je ispravno prepoznala da je ukupna politička i bezbjednosna situacija na Zapadnom Balkanu postala neodrživa. Bosna, Kosovo i Crna Gora su bile najvjerovatnije tačke žarišta, koje bi Moskva lako mogla da kooptira da stvori drugi front u Evropi – možda ne oružanom smislu, ali svakako politički. Kao takvo, bilo je u interesu Sjedinjenih Država da brzo zaključaju zapadni Balkan nakon dvije decenije prepuštanja administracije regiona Briselu – sa strašnim rezultatima.

Da bi se to postiglo, Bajdenov Stejt department je, prema javnoj evidenciji, zaključio da su mu potrebni partneri koji mogu da ispune svoja obećanja. Na Zapadnom Balkanu to generalno znači oslanjanje na najmanje pluralističke režime u regionu. Kako je primijetila Majda Ruge, viši saradnik za politiku u Evropskom savjetu za spoljne odnose: „Zapadne vlade dosljedno tretiraju Beograd kao nezamjenljivog igrača u glavnim pitanjima sa kojima se suočava Zapadni Balkan. Šta god da je u pitanju, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je prvi koga zovu. Dio ovoga je razumljiv: vlast u Srbiji je koncentrisana kod Vučića, koji je sebi pribavio značajnu kontrolu.

To takođe znači da se odmah odbace Sarajevo, Priština i Podgorica, uprkos tome što su sve tri očigledno prozapadne orijentacije i Crna Gora je članica NATO-a. To je zato što je politika sve tri države iznutra suviše razmrvljena, velikim dijelom zbog direktnog miješanja spoljnih sila: Srbije, prije svega, ali i Hrvatske, barem u slučaju Bosne. Očigledno, Bajdenova administracija vjeruje da mir na Balkanu zahtijeva da se interesi jakih usredsrede na slabe, da se usredsrede interesi onih koji će najvjerovatnije izazvati nestabilnost u odnosu na one koji žele da se brane.

To je vrsta realpolitičke računice koja je vodila decenije američke politike u nestabilnim regionima. To je ono što je Vašington pokušavao da uradi sa Pakistanom, Egiptom, Saudijskom Arabijom, pa čak i Rusijom prethodnih godina. Rekord govori sam za sebe. Kao što je prošlog mjeseca primijetio Danijel Server, bivši američki diplomata i stručnjak za spoljnu politiku, „osnovna analiza“ onih koji guraju ovu politiku „je pogrešna“. On je nastavio: „Oni su se u saradnji sa Hrvatskom i Albanijom oslanjali na Srbiju kao ključnu državu u regionu koja će donijeti stabilnost. Ali Srbija je revizionistička sila. Želi da vlada svim Srbima u regionu. Hrvatska i Albanija imaju manje ambicije, ali u istom pravcu: da kontrolišu svoje sunarodnike u susjednoj Bosni i na Kosovu. U kojoj mjeri je Albanija dio ovog trijumvirata ostaje diskutabilno, ali malo iskusnih posmatrača dovodi u pitanje centralnu ulogu Srbije i Hrvatske u šemi.

Ipak, prava nevolja je u tome što čak i ako bi Bajdenova administracija preispitala svoju politiku, nejasno je da li bi to u ovom trenutku napravilo veliku razliku. Pogrešni koraci američkog predsjednika Džoa Bajdena u regionu imali su toliko posljedica da on možda neće moći da spasi svoju reputaciju među zajednicama koje su najviše pogođene njegovim odlukama, a koje su takođe i najproamerički orijentisano stanovništvo u regionu. To je posebno slučaj u Bosni, gdje je autorska uloga Vašingtona u drskom, neliberalnom i partizanskom manipulisanju Kabineta visokog predstavnika u ime hrvatskog nacionalističkog HDZ-a BiH i njegovih partnera u secesionističkom Dodikovom SNSD-u, smanjila povjerenje u Sjedinjene Države do poslijeratnog najnižeg nivoa.

Očigledno, međutim, ni Bijela kuća ni Stejt department nisu zabrinuti. Sjedinjene Države su 27. aprila ponovo podržale drugi krug demokratski sumnjivih ustavnih promjena u bosanskom entitetu Federacije nakon što su prvobitni amandmani visokog predstavnika Kristijana Šmita od 2. oktobra 2022. – nametnuti samo nekoliko minuta nakon zatvaranja birališta na opštim izborima u zemlji – propali da proizvedu svoj željeni ishod (tj. vlast kojom dominira HDZ BiH). Svako pretvaranje da se radi na realizaciji održivih, demokratskih, liberalnih reformi u Bosni (i njenom ustavu koji su izradile SAD) je nestalo. Vašington sada djeluje isključivo u interesu svojih obaveza prema Beogradu i Zagrebu, a time i političkih interesa njihovih bosanskih i regionalnih zastupnika.

U neobičnom istorijskom preokretu, ako Bajdenov tim počne da žali zbog svog stava prema Balkanu, to će, barem kratkoročno, biti zbog izborne realnosti u SAD. Mali, ali izborno značajni džepovi bosanskih Amerikanaca, na primjer, u sving državama kao što su Džordžija, Mičigen, Sjeverna Karolina i Arizona, između ostalih, dovoljno su brojni da na sljedećim američkim predsjedničkim izborima izbace republikanskog kandidata. Od 2015. godine, na primjer, procjenjuje se da je oko 10.000 Bosanaca živjelo u američkoj državi Džordžiji, koju je Bajden osvojio sa manje od 12.000 glasova 2020. Sličan broj Bosanaca ima i u Sjevernoj Karolini.

U Mičigenu, koji ima približan broj bosanskih Amerikanaca u državi, guvernerka Gretchen Vhitmer proglasila je 1. mart „Danom bosansko-američkih država“. Samo grad Feniks, Arizona, prihvatio je oko 7.000 bosanskih izbjeglica tokom 1990-ih i ranih 2000-ih, a zajednica je od tada značajno porasla. Sve ove brojke su iznad otprilike 50.000 do 70.000 bosanskih Amerikanaca koji žive samo u širem području St. Louisa u državi Misuri.

Malo je vjerovatno da će republikanci ostvariti suštinske interese ovih birača u pogledu njihovih regionalnih prioriteta (bez obzira na jake šampione zajednice kao što je predstavnica Misurija En Vagner). Ali u razgovoru sa liderima bosansko-američke zajednice širom zemlje, osjećaj izdaje zbog Bajdenovog okreta prema Bosni i Balkanu je opipljiv. Bosanci ne moraju da glasaju za republikance da bi umanjili Bajdenove šanse za reizbor. Samo treba da ostanu kod kuće.

Čak i tako, to će biti slaba utjeha onom ranjivom regionalnom stanovništvu koje je sada prepušteno na milost i nemilost nacionalističkim vladama u Srbiji i Hrvatskoj i svom istorijskom i političkom sjećanju koje dolazi sa njihovim obnovljenim primatom. Kao i često ranije na Zapadnom Balkanu, velika ideološka obećanja našeg doba — u ovom slučaju, nada u kategoričku, normativnu posvećenost političkog Zapada odbrani demokratije i prava malih nacija da budu slobodni — su se okrenula posipanju pepelom. Potrebno je samo putovati manje od 1.000 milja jugozapadno od Buče, u Ukrajini, da bi se pronašlo da se Sjedinjene Države vrte i bave se poznatim ruskim zastupnicima u ime šuplje i okrutne stabilnosti.