Minut ćutanja bio bi pošteniji

Piše: Darko Šuković

Možda svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, ali za države to pravilo ne važi. Crna Gora je corpus delicti. Bože sačuvaj da je ovakvu upravu zaslužila država za čiju se slobodu njen narod vjekovima opsesivno borio, tjerajući najveće svjetske državnike, vojskovođe i poete da se dive hrabrosti Crnogoraca i posvete im nezaboravne pohvale i stihove. Upravu od ljudi koji su obnovu crnogorske državnosti doživjeli kao ličnu, porodičnu i partijsku tragediju. Pogotovo Crna Gora nije zaslužila na vlasti one koji su slavili ishod referenduma 21. maja 2006. a danas ga „obilježavaju“ elanom nadničara.

Ovo je treća godina da se Dan nezavisnosti obilježava kao „pod moranje“, zato što to nalaže zakon a ne emocija i razum. Otud je sve što je organizovano tim povodom s potpisom institucija ispalo onako jadno i bijedno. Takoreći – fejk. Poluprazan i mračan Trg nezavisnosti bio je prikladna scena za degutantne pošalice i neko čudno cerekanje Dritana Abazovića. Pa neokrečena fontana i stub na koji se podiže zastava, voditelj u košulji, umjesto u svečanom odijelu... Tužna slika države koja stenje pod prijetećom štiklom Marine Jočić i motivacionim tvitovima Filipa Adžića. Što bi rekli Buksovci: „Crna Gora ide u dobrom pravcu“. Kad bi se zaj....ali.

Ministar policije i vojske tvituje patriotizam po službenoj dužnosti, dok državne zastave ne mogu preko granice Zete, a na Grahovcu vijori patrljak simbola pod kojim je, uz jednako slavni Krstaš, izvojevana veličanstvena pobjeda. Ako je jedina nada da „URA neće dati“ uklanjanje spomenika sa Trga nezavisnosti velikome vojvodi Mirku Petroviću, pobjedniku sa Grahovca i spasiocu moštiju Svetoga Vasilija Ostroškog, nema druge nego da se već počnu samoorganizovati građani kojima je stalo do ostatka crnogorskog obraza. Jednom su ga bacali u Moraču, drugi put bi bilo previše.   

I u Podgorici je broj istaknutih zastava desetkovan u odnosu na prethodne godine, a Nikšić, Budva, Herceg Novi... nula!!! Ukratko, Crna Gora je uglavnom oslobođena od najupečatljivijega simbola njene nezavisnosti – na Dan nezavisnosti.

U svim pomenutim gradovima vlast je koaliciona, jedino se Budvom apsolutno vlada iz UIKS-a. I niko se od partnera ex DF-a ne glaska na, na koncu konca, nezakonito tihovanje ili otvoreno bojkotovanje Dana nezavisnosti. Usta im puna Crne Gore kad je prodaja patriotizma predizborni partijski interes, a ćute kao zalivena pred sramotnim ignorisanjem državnog praznika. Koliko su ponizni pred crvenim slovom u crkvenom kalendara, toliko su bahati pred slovom Ustava i zakona.    

Saberi, oduzmi – svi su oni (Aleksa, Dritan, Joko..) Marko i Miško (tako, valjda, tepaju novom zetskom voždu Asanoviću; nikšićki je notoran). Crna Gora bez „privremenih“ (kako rekoše neki istaknuti PES-ovci) državnih zastava, Crna Gora u kojoj se piša po spomeniku Ljubu Čupiću a ulice nazivaju po Blagoju Jovoviću, Crna Gora u kojoj škole pod direktorima Vesne Bratić obrazuju generacije da više vole susjednu državu nego svoju-njihovo je zajedničko djelo. Svi su oni za, kobajagi petrovićevsku, a zapravo đurišićevsku (Pavle) Crnu Goru, operisanu od crnogorstva, Crnogoraca i Bošnjaka. Da ne pominjemo Albance i Hrvate, odnosno Šiptare i ustaše pod tradicionalnim kodnim imenima te ideologije.  

U to ime, čestitke Demokratskom frontu za vrhunske rezultate u ostvarivanju svojih ciljeva, tokom prethodne skoro tri godine. Oni se otvorenih karata bore za srpsku Crnu Goru; za njihovog gradonačelnika problem je što je lik urinirao u centru grada, a ne što je to radio po spomeniku narodnom heroju; bajka o Blagoju Jovoviću kao čovjeku koji je ranio poglavnika NDH dovoljan im je alibi da ulicu nazovu po domaćem izdajniku... Toj svijesti crnogorska zastava isto je što i crvena marama onome koji nije toreador u koridi. I što bi, onda, neko takav sebi dizao pritisak dizanjem mrske zastave na jarbol? Pogotovo kad zna da se u zaštitu antifašizma neće iz duboka grla oglasiti Bečić, da je Knežević zaboravio spomenice na zidu porodične kuće, a Joković partizansku Pivu. Dritanu je ionako sve prihvatljivo.

NSD i DNP, dakle, čestitke na postignuću, a građanima Crne Gore, prije svega onima koji shvataju da od države nema boljega instrumenta za slobodno uređivanje načina života, iskrene želje da otvore oči šire nego politički slijepac (makar za Zapadni Balkan) Derik Šole i da više vjeruju sebi nego propagandnoj mašineriji, predvođenoj medijskim makroom, koja im je klerofašizam podvalila kao ideologije emancipacije.      

Ipak, nije sve bilo tako necrveno. Zarad bezbjednosti dosadašnjih postignuća te ideologije i očuvanja uslova za nesputan nastavak njene realizacije minorna je bila žrtva okititi „crvendaćima“ (tako pop iz Cetinjskog manastira naziva državne zastave, okačene na manastirskoj ogradi) ulice kojima su dolazile zvanice iz inostranstva na inauguraciju Jakova Milatovića. I duševne boli poslanika NSD i DNP zbog stajanja tokom intoniranja himne u Skupštini, najviše nalik stavu za primanje saučešća, lako se podnesu uz svijest da konačni cilj ište i malo foliranja.

A, da li se folirao i Jakov Milatović kada je u svom inauguralnom govoru, pa i sjutradan u čestitki za Dan nezavisnosti, napokon, poslao poruke koje mogu da prođu i kod one polovine Crne Gore koja se dosad, s debelim razlogom, ježila na sve što novi predsjednik države izusti? Da li je prisustvo zvanica iz SAD i EU iskoristio da ih ubijedi kako vaistinu nije pion Beograda i Moskve i šef države kojega ne podžava ogromna većina istinski građanski i prozapadno orijentisane Crne Gore? Da li je narativ kreiran za zapadne uši, samo ad hoc prošarao riječima koje gode nedualnom (recimo Abazovićev spoljnopolitički savjetnik ima „dualni identitet“) crnogorskom uhu?

Nije lako povjerovati da je Milatović doživio instant katarzu, da je zamrkao kao rab Crkve Srbije a osvanuo kao „predsjednik svih građana“. Imajući u vidu da se sve, liše dojučerašnjeg DF, što je izbacio na površinu 30. avgust 2020. nepogrešivo može prepoznati po monumentalnoj razlici između onoga što pričaju i onoga što rade, Jakov treba da zna da će još dugo morati da „grli trnje“ nepovjerenja u sve objektivno normalno što pređe preko njegovih usta. Danas, sjutra, a bogami i preksjutra novi predsjednik je/biće za sve prozapadne suvereniste nespojiv sa baštinjenjem državotvornog nasljeđa Vojislavljevića, Balšića, Crnojevića i Petrovića, taman kao i sa autentičnim antifašizmom i prozapadnom orijentacijom savremene Crne Gore. Prosto stoga što je takva politička agenda za ogromnu većinu njegovih glasača scenario za horor.

Ali (najvažnije je uvijek nakon „ali“) niko normalan i željan Crne Gore iz njegovog inauguralnog govora neće sprječavati Jakova Milatovića da s riječi pređe na djela. Niti bi trebalo da bude tužan ako stupanje na predsjedničku funkciju do neprepoznatljivosti promijeni na bolje arogantnog egocentrika koga je iščašeni istorijski trenutak lansirao u nezaslužene visine. Ok, svi smo čuli da ima diplomu sa Oksforda, da zna engleski i da mu je prosjek 10. Vrijeme je da vidimo kako mu ide crnogorski. Po mogućnosti bez „negdje“. 

Bilo bi, dakako, strašno da su poruke Jakova Milatovića najbolje što se desilo povodom Dana nezavisnosti. Prava praznična atmosfera bila je na Cetinju i u Baru. Ali, način na koji je Nikšić sinoć odgovorio svojoj upravi, upravo je bio impresivan: kolone automobila sa crnogorskim zastavama, pa onda fešta kakva se samo iz bunta i ponosa rodi. Da, Nikšić je sinoć opet bio Perjanica.

Kapa dolje i poštovanje svima diljem Crne Gore koji su, prateći zov srca, najljepši praznik proslavili primjereno i dostojanstveno: od isticanja zastave na svom balkonu, preko navijačkih bakljada, do koncerta u Danilovgradu, organizovanog uprkos lokalnoj vlasti. To je bio savršen način da se Marku, Mišku i ostalim katićima i grgurovićima odgovori na njihovu sramotnu politiku ignorisanja Dana nezavisnosti.

Konačno, bila je to još jedna šansa da se suverenističke stranke istaknu inicijativom i da organizovanjem makar i simboličnih proslava 21. Maja pokažu kako je Crna Gora njihova jednako i kad su u opoziciji. Ali, propuštena šansa opozicije, to više nije vijest.