11 °

max 18 ° / min 11 °

Srijeda

06.11.

18° / 11°

Četvrtak

07.11.

18° / 11°

Petak

08.11.

18° / 11°

Subota

09.11.

19° / 10°

Nedjelja

10.11.

17° / 8°

Ponedjeljak

11.11.

15° / 7°

Utorak

12.11.

15° / 7°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Najpopularniji hobi na Balkanu

Stav

Comments 0

Najpopularniji hobi na Balkanu

Autor: Milena Aprcović

  • Viber
Piše: Tomislav Marković

Od svih hobija kojima čovjek u životu može da se bavi, kod nas najveću popularnost uživa obožavanje nacije i svega nacionalnog. Ljubitelji nacije u bilo kom agregatnom stanju ubjedljivo brojčano prednjače nad znatno skromnijim ljubiteljima ribolova, filatelije ili književnosti.

Toliko je ta pojava uzela maha da od nje ne može da se diše; sve vrvi od nacionalnih osjećanja, nacionalnog identiteta, nacionalne kulture, nacionalne istorije, nacionalnih junaka, izdajnika nacije i sličnih fenomena sa obaveznim nacionalnim predznakom. Pripadnici ove navijačke grupe podijelili su se na Srbe, Hrvate, Crnogorce, Bošnjake i mnoge druge podgrupe, pa na društvenim mrežama međusobno ratuju rigajući čistu, nepatvorenu mržnju i srodne niske strasti.

Neutralnom posmatraču koji sa distance posmatra ovu intrigantnu pojavu sve to deluje prilično čudno, poput nekog egzotičnog religijskog kulta. Vrlo je teško utvrditi šta to uistinu fanovi nacije – nazovimo ih za ovu priliku nacionalistima – obožavaju, čemu se klanjaju i o čemu uopšte govore u svojim razmiricama i raspravama. Na primjer, nacionalisti insistiraju na nacionalnim osjećanjima, tvrde da se osjećaju kao Srbi ili kao Hrvati, i to svakog dana. Inače se osjećaju opljačkano, poniženo, uvrijeđeno, osiromašeno, ali sve to postaje nevažno zato što se osjećaju kao Srbi, Hrvati ili Albanci.

Srbi su Srbi zato što nisu Hrvati

Reklo bi se da su emocije dosta nestalna stvar - čovjek se danas oseća tužno, sjutra srećno, prekosjutra melanholično, nakosjutra uzrujano i tako redom, ali ako se neko osjeća kao Srbin, tu onda nema mrdanja niti smije da bude ikakvih promjena raspoloženja. Ko se jednom osjetio kao Srbin ili Hrvat, ostaće vezan uz svoje srpstvo ili hrvatstvo dok ga smrt ne rastavi. Tolike su velike ljubavi prestale da traju, okončale se u mržnji ili ravnodušnosti, ali zato ljubav prema naciji stoji postojano, kudikamo postojanije od klisurina iz jugoslovenske himne, ili braka Pola Elijara i Gale.

Nije baš najjasnije šta je sadržaj tog famoznog nacionalnog osjećanja ili ljubavi prema naciji, niti šta bi nacionalni identitet trebalo da predstavlja. Tu na scenu stupa logika isključivanja i razlike: Srbi su Srbi zato što nisu Hrvati, a važi i obrnuto. Među poklonicima nacije široko je rasprostranjeno uvjerenje da su Srbi pravoslavci, govore srpskim jezikom i njeguju srpsku kulturu, za razliku od Hrvata koji su katolici, govore hrvatskim jezikom i njeguju hrvatsku kulturu.

Već kod jezika nastaju nerješivi problemi. Standardni srpski i hrvatski jezik su kudikamo sličniji i međusobno razumljiviji nego, primjera radi, lokalni dijalekti kojima govore Piroćanac i Šapčanin. Jezički nesporazumi Srba i Hrvata nastaju upravo zato što jedni druge razumiju, pa tako hrvatski mediji prevode intervjue sa Srbima, a Srbi optužuju Hrvate da su im ukrali jezik. Tu se otvaraju i mučna jezikoslovna pitanja. Da li se srpski glumac koji po čitav dan uči ulogu Leona iz Gospode Glembajevih i dalje osjeća kao Srbin, ili je ipak malo hrvatnuo? Takođe, da li se hrvatski glumac koji igra Mitketa u Koštani i dalje može smatrati Hrvatom ili je, pak, malo srbnuo, i to na vranjanski način? Nije lako sačuvati svoj nacionalni identitet u neokrnjenom stanju, nježna je to živuljka. Moglo bi se reći da se Srbi i Hrvati najviše razlikuju po tome što govore istim jezikom.

Religija ne može da se naslijedi

S religijom stvari stoje još gore. Vjera podrazumijeva lični odnos s Bogom, bar u hrišćanstvu, a to je nešto što ne može da se naslijedi. Religija je stvar ličnog iskustva, niko ne može da bude hrišćanin, budista ili musliman samo zato što su mu to bili preci. Put svake istinski religiozne osobe je jedinstven, neponovljiv i nikad se ne zna kuda može odvesti.

Čitava ruska religiozna renesansa sačinjena je od samih jeretika, niko tu nije ortodoksan niti poštuje crkvene dogme. Berđajev negira postojanje pakla i zagovara primat slobode nad Bogom, Rozanov slavi ljudsku seksualnost, Fjodorov propovijeda da mrtve treba vaskrsavati pomoću nauke, Šestov vjeruje da je Hrist bukvalno poništio prošlost, uključujući i ubistvo Sokrata itd. Da su živjeli koji vijek ranije, svi bi završili na vješalima ili bar u progonstvu, svakako bi bili ekskomunicirani iz crkve i anatemisani. A to su najveći religiozni mislioci koje je pravoslavna Rusija ikad imala.

Na osnovu ovih primjera jasno se vidi kako izgleda kad neko religiju shvati ozbiljno, kad ona postane žila kucavica nečijeg života. O tome ljubitelji nacionalne religije mogu samo da sanjaju, jer oni zapravo i njeisu religiozni, oni vjeruju u nekakvo svetosavlje ili u "crkvu u Hrvata", a ne u Boga.

Kultura, izdajnička djelatnost

Ipak, situacija u kulturi je prava noćna mora za fan klub nacije. Lijepo je pisala Vislava Šimborska: "Nema goreg razvrata od mišljenja". Istinski umjetnici ne znaju za nacionalni sram: miješaju različite kulture, ne obaziru se na nacionalne granice, trpe uticaje sa svih strana, sarađuju sa strancima, prevode sa drugih jezika, izlažu se uplivima poetika i stilova iz cijelog svijeta, kao da nikad nisu čuli za nacionalni identitet i nacionalna osjećanja.

Ekspresionizam se iz Njemačke seli u Hrvatsku, srpski nadrealisti se ugledaju na francuske umesto da pjevaju deseterac uz gusle, srpski slikari postaju božemeprosti impresionisti usljed školovanja u Minhenu, Čedomil Veljačić se odmetnuo u budističke teologe, Bora Ćosić i Tomislav Ladan pišu romane po ugledu na irskog izdajnika Džojsa, srpski i hrvatski praksisovci udruženim snagama dočekuju razne bjelosvetske lejvičare, kroz Maka Dizdara progovaraju bogumili i gnostici, Miroslav Krleža s Markom Ristićem usred Beograda izdaje časopis (Hrvatsku je već izdao)… Svakome od njih je važnije šta se dešava u umjetničkim krugovima u Parizu i Berlinu nego u njihovoj rođenoj zemlji.

Doduše, imaju i ljubitelji nacije svoje bećkoviće, aralice, ćosiće i slične prosperov novake, ali tu je riječ o lažnom predstavljanju, ti ljudi nemaju nikakve veze ni sa kulturom ni sa umjetnošću. Oni koji stvaraju kulturu ne zatvaraju se u nacionalne torove, niti se obraćaju Srbima, Hrvatima i ostalim Mađarima, već čitavom ljudskom rodu. Takva je priroda kulture i umjetnosti – univerzalna, otvorena i opšteljudska. U odnosu na nacionalne svetinje, kultura je uvek blasfemična i izdajnička delatnost.

Sve osvještane dogme obožavalaca nacije pretvaraju se pod nepristrasnim pogledom u maglu i dim. Nije to ništa čudno, život u maštarijama, halucinacijama i opsenama sopstvenog uma je uobičajena pojava. Ne bi to bilo ni strašno, kad bi ljubitelji nacije svoje egzotične rituale izvodili unutar svoja četiri zida. Problem je u tome što su nacionalisti toliko agresivni i nasilni da od njih ne mogu da žive razumni ljudi kojima je do nacije stalo kao do lanjskih snjegova. S tim što potonji imaju veliku prednost. Za razliku od nacije koja je fiktivna tvorevina, lanjski snegovi su jednom zaista postojali.

Izvor: Al Džazira

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR