Zašto je postalo normalno da se SPC svuda miješa kao mirođija?

Piše: Nikola Krstić

Čovek naprosto u Srbiji mora da bude u alkoholisanom ili drogiranom stanju, pošto ovakvu stvarnost ne bi mogao da podnese ni Tarantino u svom filmu.

Iznova se Srpska pravoslavna crkva javila da očita lekciju u javnosti o tome kako pokušava da se smanji broj pobijenih u jasenovačkom logoru. To nije sada neka tema, kad nije Jasenovac, onda je ćirilica, ili su prava žena, ili uopšte bilo šta što se kosi sa dogmom.

No, zašto je toliko postalo normalno da se SPC svuda miješa kao mirođija? Možda se odgovor krije između redova. Pre nekoliko mjeseci, naime, provukla se kroz medije informacija Republičkog zavoda za statistiku, da u ovoj državi postoji 86,6 odsto pripadnika hrišćanske vjeroispovjesti od kojih je 81,1 pravoslavaca.

Naravno, neka radi ko šta hoće, ovo je slobodna zemlja (yeah, right), možeš da veruješ i u Deda Mraza i sedam patuljaka, ako ti je volja. Međutim, SPC ne može, ipak, da sakrije svoj neizdrž doguravanja do stoprocentnog maksimuma u rasprostranjenosti svojih sljedbenika. Sad će dežurni probisvijeti da kažu: „Pa kojoj crkvi to nije cilj?“, i biće u pravu, ali pošto ovaj dnevni list izlazi, nažalost, u ovoj i ovakvoj državi, autor teksta ne može da razmišlja šta se dešava sa uticajem vjere u centralnoj Africi, već isključivo na ovom podneblju.

Dakle, često se može čuti u antivučićevskoj javnosti i na tviteraškoj akademiji nauka kako je SPC samo produžetak Srpske napredne stranke, kako, eto, oni slušaju šta im se kaže iz Vrhovnog Štaba, da su prodali vjeru za večeru i ostali trice i kučine. Takvo dnevnopolitičko i površno posmatranje jedne odista najmoćnije organizacije na ovim prostorima, samo abolira njen energičan i prodoran uticaj u ljudske živote. Zajedno sa patrijarhom Porfirijem (čitaj: Prvoslav Perić), koji kao da se takmiči sa starijim kolegama Nikolajem Velimirovićem i Justinom Popovićem, očigledno je da smo zagazili u neku čudnu svetosavsku vremensku petlju.

Svetosavski nacionalizam – fraza koja zvuči kao nabacan koktel riječi. Ali, nažalost, nije nimalo banalan. To je, zapravo, ideologija koja tjera da gledamo na svijet kroz naočare „Mi vs. Oni“. Prijatelji, susjedi, pa čak i rođaci postaju sumnjivi ako nisu dio naše nacionalne čoporacije. A SPC, koja je navodno stub vjere i zajedništva, postala je glasnogovornik najmračnijih ideja, koje mogu da budu upoređene sa srednjovjekovnim načinom razmišljanja.

Nažalost, zaboljeće mnoge, ali ova neopravoslavna vjera u kakvoj naša zemlja čami jeste novovjekovna izmišljotina spomenutih – Velimirovića i Popovića. Iako nije baš totalno besmisleno što je po Svetome Savi (čitaj: Rastko Nemanjić) kolokvijalno prozvana – budući da korijeni nepriznavanja Drugih sežu sve do Nemanjića koji su progonili i spaljivali bogumile – ova novoreligijska disciplina u svom temelju zaista ne trpi Drugačije.

Zato ova organizacija, naime, igra na duge staze. Njeno postojanje nije i neće nikad biti uslovljeno nijednom vlašću, ali će joj svakako biti korisno da postoji kontinuitet jada i čemera, da budemo zarobljeni u jednom kazamatu sirotinjskog načina razmišljanja, stoga odatle i toliki procenat vjernika. Svakako, razumije se, nije svaki od tih vjernika ekstremista, ali je dovoljno samo pet procenata takvih da budu zilotskog pogleda na svijet, pa da u centru grada imamo nošenje kostiju Nikolaja Velimirovića. Ili apel za zabranu abortusa ili pak LGBT populacije.

Prisjetimo se, nijesu ni svi koji su glasali za Miloševića baš bili za rat, niti su učestvovali u sukobima, ali su svakako ćutali kad su se Vukovar, Višegrad, Srebrenica i ostale crne mrlje naše sadašnjice dogodile.