24 °

max 25 ° / min 15 °

Subota

18.05.

25° / 15°

Nedjelja

19.05.

26° / 18°

Ponedjeljak

20.05.

26° / 18°

Utorak

21.05.

26° / 17°

Srijeda

22.05.

21° / 14°

Četvrtak

23.05.

23° / 13°

Petak

24.05.

25° / 15°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Zapadni Balkan na liniji vatre

Stav

Comments 6

Zapadni Balkan na liniji vatre

Srbija, zato, ne može biti “ključna država”. Ona želi rivalitet sa susjedima, ne saradnju. Pojavljuju se čak i nepotvrđene, ali kredibilne informacije da srpske biznis elite prebacuju svoj kapital u strane države. Ako je istina, lako je izvući zaključak – to ne rade zato što očekuju stabilnost, nego zato što očekuju suprotno od toga.

Autor: Antena M

  • Viber

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

Program destabilizacije Zapadnog Balkana, koji sprovode Rusija i Srbija, ušao je u novu fazu. Autoritarni predsjednik Srbije Vučić je 04-05. maja (pravoslavni Uskrs i Đurđevdan) najavio održavanje “Svesrpskog skupa”. Vučić ovaj događaj organizuje zajedno sa liderom Republike Srpske Dodikom i patrijarhom Srpske pravoslavne crkve Porfirijem.

Vučić je ovo naučio od Miloševića. Bivši srpski diktator je ovakve događaje koristio da formalizuje i promoviše stav da Srbija ima pravo da interveniše, uključujući i vojno, u drugim državama gdje etnički Srbi žive. Ovo pod izgovorom da su ti Srbi “ugroženi”. Vrlo je vjerovatno da će Vučićev skup biti iskorišćen za sličnu svrhu.

U posljednje vrijeme, Vučić je pojačao antizapadnu retoriku, uključujući i vrlo uvredljive i ponekad vulgarne komentare na račun novinara sa Zapada. Izbor mandatara za sastav Vlade Srbije je takođe indikativan. Vučić je na to mjesto naimenovao pro-ruskog pristalicu “čvrste ruke”, aktuelnog ministra odbrane Miloša Vučevića, a “preskočio” drugog kandidata za to mjesto – više prozapadnog doskorašnjeg ambasadora Srbije u SAD Marka Đurića.

Nemoguće je precijeniti koliko miješanje Srbije u unutrašnje stvari njenih komšija na Balkanu destabilizuje situaciju. Upravo je ovo bio recept za ratove na Balkanu devedesetih godina XX vijeka. Danas, prijetnja je još veća. Milošević nije imao moćnu međunarodnu podršku za vođenje ratova u bivšoj Jugoslaviji. Njegovi saveznici su tada bili tipovi poput Lukašenka, Gadafija ili Sadama Huseina.

Danas je situacija znatno drugačija. Rusija ima strateški interes da destabilizuje Balkan i aktivno radi u tom pravcu. Druge revizionističke autokratske velike sile, poput Kine i Irana, “gledaju utakmicu i navijaju” za Vučića i Putina. Jasno je zašto – svaka nova glavobolja za SAD, NATO, UK i EU je dobitak za revizionističke sile.

Upravo zbog ovoga Vučićev režim produbljuje saradnju sa Moskvom, Teheranom i Pekingom – više o tome smo pisali ovdje: https://www.antenam.net/stav/311976-nagradno-pitanje. I upravo zbog ove saradnje je prijetnja Balkanu koja stiže iz Srbije opasnija nego ikad.

Putin i Vučić, zajedno sa svojim “partnerima u destabilizaciji”, Dodikom i SPC, imaju niz opcija da izazovu požar na Zapadnom Balkanu. U BiH, Dodik otvoreni prijeti i aktivno priprema secesiju Republike Srpske. Formalni povod za otcjepljenje je usvajanje rezolucije o genocidu u Srebrenici, koje se očekuje 27. aprila na zasijedanju Generalne skupštine UN. Secesija Republike Srpske minirala bi Dejtonski sporazum i značajno povećala šanse za novi konflikt u Bosni i Hercegovini. Rat u BiH počeo je i prošli put tako što se tadašnji srpski entitet odvojio.

Kosovo je takođe na liniji vatre. Koncentracija srpskih vojnih snaga duž granice sa Kosovom primijećena je kako od obavještajnih i izviđačkih službi NATO saveznica, tako i od novinara i reportera. Sve ovo može da ukaže da je plan za invaziju Sjevera Kosova već izrađen. 

Moguće je, da Vučić računa da snage u sastavu KFOR-a neće pružati otpor invaziji, ako je ona ograničena na teritorije na Sjeveru Kosova naseljene srpskom manjinom. Države naklonjene Srbiji u NATO-u i EU, poput Mađarske, mogu odugovlačiti sprovođenje odgovora. Takođe, predstojeći izbori u SAD, i eventualna politička nestabilnost ukoliko bilo Tramp bilo Bajden odbiju da priznaju rezultate, može da oslabi američku reakciju na eventualne događaje na Kosovu. A slabija američka reakcija može, konsekventno, dovesti do povlačenja KFOR-a sa Sjevera Kosova kako bi zaštitili ostatak kosovske teritorije, koji je pretežno naseljen etničkim Albancima.

Osim otvorenom invazijom, Srbija može destabilizovati Kosovo i slanjem specijalnih jedinica (bez vojnih oznaka, kao što je Rusija uradila na Krimu) i/ili paravojnih formacija i terorističkih ćelija, kako bi izazvala separatističku pobunu na Sjeveru Kosova. Ovo su već pokušali prošle jeseni (Banjska) i nijesu uspjeli – mogu da pokušaju ponovo.

Svaki takav pokušaj biće na terenu podržan od lokalnih organizovanih kriminalnih grupa, koje su u sprezi sa srpskim obavještajnim službama, kao i od SPC. U Banjskoj, arsenal oružja koji su pobunjenici htjeli da koriste pronađen je u manastiru SPC.

Eventualnim napadom na Kosovo i okupacijom/destabilizacijom Sjevera te države Srbija dobija dvije stvari. Ukoliko srpske (para)vojne formacije kontrolišu Sjever Kosova, to pojačava Vučićevu pregovaračku poziciju u pregovorima sa Kosovom i EU. U širem smislu, “vrući” konflikt na Kosovu znači dalje pogoršanje bezbjednosne situacije u regionu. Ovo je u saglasju sa strateškim ciljevima Rusije i Srbije.

Već smo ovdje: https://www.antenam.net/stav/314141-kako-pocinje-gradjanski-sukob-u-crnoj-gori opisali “najcrnji” scenario destabilizacije Crne Gore. Međutim, Vučić i Putin imaju na raspolaganju i “mekše”, manje dramatične opcije da izazovu probleme u Crnoj Gori. Glavni problem Crne Gore ostaje ogroman uticaj koji srpske (konsekventno ruske) obavještajne službe imaju na crnogorski obavještajni i bezbjednosni aparat.

Ovih dana, tema broj 1 u Crnoj Gori je hapšenje bivšeg specijalnog tužioca Milivoja Katnića i visoko – rangiranog službenika crnogorske policije Zorana Lazovića, koje sumnjiče za veze sa organizovanim kriminalom. Ovaj se članak neće baviti nevinošću ili krivicom Katnića i Lazovića. Kao i sve druge građane Crne Gore, njih takođe treba tretirati u skladu s prezumpcijom nevinosti i obezbijediti im pravično suđenje. Ako se dokaže da su krivi, treba ih osuditi, a ako se dokaže da su nevini, treba ih osloboditi.

Ovo, međutim, ne treba da bude prepreka analiziranju političkih i bezbjednosnih implikacija ovih hapšenja. Ovdje je moguće izvući dva zaključka. Prvo, proruske političke snage u Crnoj Gori pokušaće definitivno da iskoriste hapšenje Katnića za dodatno dezavuisanje procesa “Državni udar”.

Šta ne treba zaboraviti – SAD, UK, NATO, pa čak i sami Aleksandar Vučić javno su potvrdili da je pokušaj državnog udara bio i te kako stvaran, a ne izmišljen. Crnogorske i savezničke službe bezbjednosti, kao i prvostepeni sud u Crnoj Gori, potvrdili su umiješanost ruskih obavještajaca u pokušaj državnog udara. Sada je cilj Rusije i njenih saveznika u Crnoj Gori da isforsiraju oslobađajuću presudu optuženima na ponovljenom suđenju.

Drugo, hapšenja su i vrlo jasna poruka aktuelnoj Vladi Crne Gore i premijeru Spajiću. Kao što je već objašnjeno, Srbija posjeduje značajan stepen kontrole nad crnogorskim sektorom bezbjednosti. Vučićeva poruka Spajiću je sljedeća – radi u skladu s mojim interesima, ili možemo i tebe da počnemo da istražujemo.

Jasno je da se Vlada u Crnoj Gori plaši proruskih/prosrpskih političkih snaga. Ovim strahom se može objasniti i oklijevanje ministra vanjskih poslova Crne Gore da se javno obaveže da će Crna Gora glasati da Kosovo bude članica Savjeta Evrope. Ovo iako Crna Gora još od 2008. priznaje Kosovo kao nezavisnu državu. Nije bilo ni obavezivanja da će Crna Gora glasati za rezoluciju o genocidu u Srebrenici u GS UN. Ovo iako je Skupština Crne Gore odavno usvojila rezoluciju kojom se jasno proklamuje da se u Srebrenici desio genocid.

Računica premijera Spajića i njegovih ministara je vjerovatno da otvoreni sukob sa prosrpskim/proruskim koalicionim partnerima za sada treba izbjeći. Ovo zato što bi eventualna kriza Vlade mogla umanjiti šanse Crne Gore da dobije povoljan IBAR od Evropske komisije.

Ipak, IBAR ne znači automatski članstvo. A to dalje znači da će Srbija i Rusija imati dosta prilika da osujete evropsku integraciju Crne Gore nakon dobijanja IBAR-a. Rusija je otvoreno saopštila da čitav proces proširenja EU smatra neprijateljskim po njene interese. Uspješna integracija Crne Gore u EU takođe ne ide ni Vučiću u prilog. Učlanjenje Crne Gore u EU smanjilo bi srpski uticaj u Crnoj Gori a negativno bi uticalo i na rejting Vučića kod dijela birača u Srbiji koji podržava EU integraciju te zemlje.

Stoga je za očekivati da će Rusija i Srbija uraditi sve što je u njihovoj moći da spriječe ulazak Crne Gore u EU. A trenutno najlakši način da je spriječe je da je politički destabilizuju iznutra.

Čak i do skoro relativno stabilna Sjeverna Makedonija je u opasnosti. Prema istraživanjima javnog mnjenja, pro-ruska partija VMRO-DPMNE ima odlične šanse da pobijedi na predstojećim parlamentarnim i predsjedničkim izborima (održavaju se u maju ove godine).

Ukoliko VMRO, čiji je lider Mickovski takođe veoma blizak Vučiću, formira prorusku/prosrpsku vladu, to može izazvati produbljivanje podjela sa etničkim Albancima u Makedoniji, imajući u vidu da su oni velikom većinom čvrsto prozapadno orijentisani. Ove podjele mogu ugroziti Ohridski sporazum i povećati šanse za nova međuetnička trvenja u Sjevernoj Makedoniji.

U posljednje vrijeme na Zapadu se podigao stepen svijesti o mogućnosti izbijanja novog konflikta na Balkanu. Politički, diplomatski, bezbjednosni ekspertski krugovi u Vašingtonu i evropskim prijestonicama sve otvorenije razmatraju ovu mogućnost. Prijetnja je prepoznata i u vrlo pouzdanoj “Godišnjoj procjeni prijetnji Obavještajne zajednice SAD”, koju je Kancelarija direktora združenih obavještajnih službi SAD objavila u martu 2024.

Ipak, i dalje je prisutna iluzija da Vučićeva Srbija još uvijek može biti partner Zapadu. Ova iluzija potiče od pretjeranog oslanjanja američkih i evropskih spoljno – političkih donosilaca odluka na koncept tzv “ključnih država”. U teoriji to funkcioniše na sljedeći način – “ključna država” za neki region se odabere na osnovu njene političke, ekonomske, kulturne i vojne moći”. Onda se učini ozbiljan napor da se ta država usmjeri na partnerstvo sa Zapadom. Ideja je da ako je ta najmoćnija, “ključna država” partner Zapada, ona će za sobom povući i ostale, manje moćne države regiona prema partnerstvu/integracijama u evropske i evroatlantske strukture, i time obezbijediti stabilnost.

Upravo zato se svaki potez Srbije koji bar malo djeluje “prijateljski” prema Zapadu hiperbolizuje i posmatra kao “dokaz da Srbija bježi od Rusije”. Sada je aktuelna takva priča o naručivanju francuskih lovačkih aviona od strane Srbije. Ipak, ne treba zaboraviti da je i Rusija naručivala vojne brodove od Francuske nedugo prije nego je anektirala Krim.

Takođe, diskusija o tome dolaze li lovački avioni sa Zapada ili iz neke druge destinacije maskira važnije pitanje – šta će uopšte ti avioni Srbiji? Srbija je okružena ili članicama NATO i EU ili državama koje apsolutno nemaju dovoljno vojnih kapaciteta da ugroze teritoriju Srbije. Susjedna država sa kojom Srbija ima najgore odnose, Kosovo, nema pravu vojsku – kosovske snage bezbjednosti još uvijek su u procesu transformacije u vojnu strukturu.

Nabavka lovačkih aviona je, međutim, samo mali dio dugogodišnjeg procesa ponovnog naoružavanja Srbije. Zato je vrlo teško prihvatiti Vučićevo objašnjenje da se Srbija do zuba naoružava kako bi ponovo postala “ponosna država i nacija”. Niko ne troši stotine miliona dolara za sofisticirano oružje i vojnu opremu kako bi se osjećao ponosno. Oružje se nabavlja da bi bilo spremno za rat i da bi se upotrijebilo.

Srbija, zato, ne može biti “ključna država”. Ona želi rivalitet sa susjedima, ne saradnju. Pojavljuju se čak i nepotvrđene, ali kredibilne informacije da srpske biznis elite prebacuju svoj kapital u strane države. Ako je istina, lako je izvući zaključak – to ne rade zato što očekuju stabilnost, nego zato što očekuju suprotno od toga.

Srpske političke, ekonomske i intelektualne elite, SPC, kao i srpski vojno – bezbjednosni aparat su svi čvrsto antizapadno orijentisani. Tako je većinski orijentisano i biračko tijelo. Srpski režim, elite i sistem bezbjednosti vide suprotstavljanje Zapadu kao ključno za svoj politički opstanak. Srbija je regionalna revizionistička sila koja ima podršku velikih revizionističkih sila – Rusije, Kine i Irana. Stoga Srbija, takva kakva je sada, može region samo odvući od Zapada, nikako ga privući ka Zapadu.

Stoga bi promjena pristupa prema Srbiji, od saradnje ka obuzdavanju, od strane SAD, EU i NATO bila vrlo korisna za regionalnu stabilnost. Treba postaviti jasne “crvene linije”, posebno one koje se tiču mogućeg napada na Kosovo ili nelegalnog razjedinjenja BiH. Vučiću treba vrlo jasno saopštiti posljedice kršenja tih “crvenih linija”.

Pored toga, SAD i evropske saveznice treba da sarađuju u cilju smanjenja ruskog i srpskog uticaja u regionu. Tačno je – radi se o zahtjevnoj i komplikovanoj diplomatskoj, finansijskoj, obavještajnoj i informacionoj operaciji, a veće interesovanje za Zapadni Balkan nije nešto što Zapad trenutno želi. Međutim, to je bolje od alternative – a alternativa je dalje pogoršanje bezbjednosne situacije sve do izbijanja konflikta.

Kratkoročno, Srbiji nema pomoći. Tako će ostati sve dok njome upravlja gore – opisani sistem i elite. Međutim, regionalna izolacija Srbije i uspješna integracija drugih regionalnih kandidata u EU je potreban korak ka demokratizaciji same Srbije. Milošević je pao tek nakon što je maligni uticaj njegovog režima smanjen u okolnim državama.

EU i SAD takođe treba jasno da naznače koji politički lideri/snage u regionu mogu biti njihovi partneri, a koji ne mogu. Naravno, biće izloženi kritikama da se radi o “kolonijalnom” miješanju u unutrašnje stvari drugih država. Međutim, te kritike se lako pobijaju. Zapadne zemlje, baš kao i sve druge, imaju pravo da odaberu ko će im biti politički partneri. Objavljivanje tog odabira nije kolonijalizam – već pomoć građanima u regionu da budu više informisani kad biraju ko će da ih predstavlja.

To bi takođe bilo od pomoći i regionalnim liderima koji su već iskazali posvećenost EU/NATO integracijama – biće im lakše da “odaberu stranu” i znaće šta mogu da rade da bi se približili integracionom cilju, a šta ne.

Sa svoje strane, regionalni lideri treba konačno da pokažu političku hrabrost da promovišu i brane Zapadne vrijednosti. Štaviše, to treba da rade djelima, a ne samo riječima.

Da uzmemo Crnu Goru kao primjer. Za početak, Vlada Crne Gore i njen premijer treba da se, što prije, javno obavežu da će glasati za članstvo Kosova u SE, ko – sponzorisati (zašto imaju i podršku velikog dijela civilnog sektora) rezoluciju o genocidu u Srebrenici u GS UN, kao i da daju izjavu da prisustvo bilo kog crnogorskog državnog zvaničnika na predstojećem “Svesrpskom skupu” smatraju neusklađenim sa crnogorskim nacionalnim interesima i spoljno – političkim ciljevima.

A onda možemo da pričamo o IBAR-u i svemu ostalom.

 

 

 

Komentari (6)

POŠALJI KOMENTAR

Hasib

Srbija je od gubitka vlasti Borisa Tadića izgubila i svaki smisao demokratije to se je vidjelo odmah nakon što je Tadić izgubio izbore i njegova koalicijska stranka skoro više ne postoji.U Bosni i Hercegovini na pomolu su novi sukobi koji među narodna zajednica niti vidi niti želi da vidi

slobo

Srbija je bila i danas je veliko zlo za Crnu Goru

Ante

Vrlo realan pogled na Srbiju; Njoj a i tamošnjim poštenim / prozapadnim Srbima - jedino se može pomoći uvođenjem ekonomskih sankcija, sve drugo je "trla baba lan"...!